Što je Erdogan htio postići uhićenjem Imamoglua?

„Ono što danas promatramo je opravdana srdžba mlade generacije kojoj je u dugotrajnom autoritarizmu i stalnom siromaštvu oduzeta budućnost“, komentira neprestane prosvjede u Turskoj Begüm Uzun. Oni izlaze na ulice zbog kršenja svojih prava. No, to nije nepoznanica za ljude u Turskoj. Tijekom proteklih godina bilo je nekoliko povijesnih trenutaka koji su mnoge građane iznenadili, ali ne i šokirali. I uvijek kada su se rušila načela pravne države su mnogi mislili: „Gore ne može biti.“ Ali ne samo u Turskoj je istina kako baš uvijek može biti još gore.

Posljednji potez Erdogana je bilo uhićenje gradonačelnika jedne od najvećih europskih metropola i kandidata za predsjednika. Ekrem Imamoglu je sam objavio svoj cilj da konačno smijeni Recepa Tayyipa Erdogana nakon više od dva desetljeća na vlasti i njegovi izgledi su bili potpuno realni.

"Ono što režim poduzima protiv Ekrema Imamoglua nadilazi sve što smo do sada vidjeli", misli politolog Berk Esen sa Sveučilišta Sabancı. Po njegovom mišljenju, riječ je o „neviđenoj autoritarnoj eskalaciji“: „Ranije su se u zatvor trpali novinari ili akademici, ali ovo što se danas događa je nova dimenzija.“

Erdogan više nema što izgubiti

Mnogi građani Turske u tom uhićenju vide i novu razinu eskalacije sukoba režima s vlastitim narodom, ali i svjesnu provokaciju jer je očito i sam Erdogan postao svjestan kako više neće moći ostati predsjednik na demokratski način. „Erdogan je shvatio da ne može pobijediti Imamoglua - i htio je djelovati prije nego što se sukobe u izbornoj kampanji“, procjenjuje politolog. No time Turska prestaje biti država u kojoj je barem teoretski oporba mogla smijeniti vladajući režim i ulazi u skupinu „hegemonijalno-autoritarnih“ režima poput Rusije ili Venezuele gdje je promjena na vlasti praktički isključena.

Ekrem İmamoglu je već pokazao kako se u Turskoj, unatoč svim preprekama Erdoganovog režima, još može demokratski pobijediti na izborima: to se dogodilo 2019. godine kad je grad Istanbul preoteo od islamističko-konzervativne dominacije koja je trajala 25 godina. Sljedeći izazov su mu bili predsjednički izbori 2028. i tu bi Erdogan lako mogao i izgubiti.

Teoretski i prema Ustavu Erdogan se zapravo ne bi smio ponovno kandidirati, ali i mnogi stručnjaci misle kako Erdoganov režim neće smetati takva „sitnica“ kao što je Ustav zemlje: „On i njegovi sljedbenici žele da ostane na vlasti i prema tome će prilagoditi svoj režim“, uvjeren je i Esen. Isto tako, u Erdoganovoj stranci nema baš nikakvih naznaka da se priprema netko tko bi naslijedio Erdogana.

Golema taština turskog predsjednika

No, isplati li se ovaj neviđen potez kojim se očito provocira milijune građana Turske? Jedan, po vlastitoj želji anonimni bivši Imamogluov savjetnik, sažima svoje dojmove o trenutnom predsjedniku Turske: „Erdogan je osvetoljubiv čovjek. Srdit je na mnoge. Kad ga netko uzruja ili osramoti, prije ili kasnije mu svakako želi uzvratiti udarac. Već se obračunao s mnogima, a sada je došao red na İmamoglua.“

A Erdogan ima razloga biti srdit na vođu oporbe: vladajući AKP je ozbiljno poražen na lokalnim izborima u ožujku 2024. protiv CHP-a upravo zahvaljujući İmamogluovom angažmanu u predizbornoj kampanji. Po prvi put od 1977. godine CHP je postao najjača snaga u zemlji. „Postoji toliko mnogo ljudi koji žele živjeti u pravoj demokraciji. İmamoglu predstavlja njihovu nadu“, uvjeren je njegov bivši savjetnik. A to Erdogan jednostavno ne može podnijeti.

Što donosi budućnost? Po njegovom mišljenju, neće biti dobro: „Tek smo na početku. Situacija će se dodatno pogoršati. Očekujem drugi i treći val nasilja režima. Mnogi ljudi će biti uhićeni. Doživjet ćemo novi egzodus i još više obrazovanih mladih ljudi napustit će zemlju.“

Bit će još gore, ali...

S tim mračnim prognozama se slaže i Seren Selvin Korkmaz, direktorica istraživačkog instituta IstanPol: „Takvi se režimi ili reformiraju ili povećavaju pritisak. U sljedećem razdoblju će se pritisak nastaviti povećavati. Neće biti prostora za opuštanje ili reforme.“ Kao primjer navodi kurdskog političara Selahattina Demirtaşa koji od 2016. godine sjedi u zatvoru: „Tu je režim koji redovito zabranjuje ili koči perspektivne političke protukandidate. A ta praksa eliminacije će se vjerojatno nastaviti“, misli Korkmaz. 

Unatoč svim mračnim scenarijima, postoji određena nada čak i kod politologa Esena: „Imamoglu je postao politički simbol. Društveni otpor je velik jer mladi nemaju što izgubiti. Mislim da će Turska ipak stati na granici gdje bi ju onda odvelo u stanje kao što je u Rusiji ili Venezueli. Je li promjena u Turskoj ipak moguća? Da, ali bit će teško.“ Esen nipošto ne misli da će to biti lako i bezbolno i vjerojatno će postati još gore prije nego što se stanje počne pomicati na bolje. Utoliko sažima: „Sve se može dogoditi. Stvarno: sve se može dogoditi.“

Prilog je nastao uz suradnju Gülsena Solakera