Zvučni top i političke igre: uloga FBI-a i FSB-a u istrazi

Čelnici režima u Beogradu tvrde da su već poslati pozivi američkoj i ruskoj službi sigurnosti te da bi njihov dolazak u Srbiju trebao uslijediti u narednih nekoliko dana. Država tvrdi da želi transparentnu istragu uz pomoć inozemnih aktera, koji bi po njihovim riječima trebali potvrditi da nikakve upotrebe zvučnog oružja nije bilo za vrijeme masovnih prosvjeda 15. ožujka.

S druge strane, pojedini pripadnici oporbe se zalažu da istragu ne vode strane službe sigurnosti već UN i OESS. Prema prvim reakcijama, država nema ništa protiv ni njihovog sudjelovanja.

Istraga FBI-a i FSB-a – dokaz urušavanja institucija

Poziv vlasti je isključivo propagandno motiviran, ocjenjuje za DW vojno-politički komentator Aleksandar Radić. On u svemu tome vidi još jednu kupovinu vremena.

„Incident od 15. ožujka je vrlo ozbiljan i on dramatično narušava povjerenje prema srpskim vlastima. Dogodilo se nešto što se ne može negirati i njima je sada potreban neki izlaz i krizni menadžment. Mislim ipak da bilo koje uplitanje sa strane nije potrebno i da je to problem koji se mora riješiti unutar Srbije. Jer, jasno je da se nacija podijelila i postoje oni koji vjeruju da se ništa nije dogodilo, ali i oni koji smatraju da su vlasti napale svoj narod u trenutku odavanja počasti žrtvama u tišini“, kaže Radić.

Politički analitičar Dragomir Anđelković smatra da su ti pozivi stranim službama sigurnosti „direktno priznanje da su sve institucije u Srbiji urušene".

„To je isključiva krivica Aleksandra Vučića. Strašno je kada građani ne vjeruju ni policiji, ni sudstvu, ni Crkvi, ni onim institucijama koje bi morale imati nekakav kredibilitet. U toj situaciji unutarnjeg nepovjerenja Vučić ga pokušava kupiti nekim stranim institucijama koje važe za ozbiljne, što god o njima mislili. Zato predlaže da se uključe FBI i FSB za ono što su naše institucije mogle i morale već istražiti i dati svoj sud“, smatra Anđelković.

Sumnja u sve tvrdnje vlasti

Odgovor pozvanih strana još uvijek nije poznat i trenutno se ne zna ni hoće li one uopće prihvatiti taj poziv i doći u Srbiju. Jedino sa čime srpska javnost raspolaže jesu izjave srpskih dužnosnika koji tvrde da oni dolaze, ali je te navode naravno nemoguće provjeriti.

Aleksandar Radić svejedno smatra da je „apsurdno da se bilo koja strana služba sigurnosti time bavi u Srbiji i da ona vrši istragu".

„Apsurdno je i očekivati da će one dati bilo kakav odgovor. Jer, očito je da su državni organi posjedovali uređaje za koje su tvrdili da ne posjeduju, a to otvara još širu sumnju u vjerodostojnost bilo kojih daljih izjava. Uređaji firme Genasys su pokazani pod pritiskom javnosti i mi sada s punim pravom možemo postaviti pitanje: otkud znamo da nemate neke ruske ili kineske uređaje, s obzirom na to da se Aleksandar Vulin hvalio da Rusija pomaže Srbiji u borbi protiv obojene revolucije“, primjećuje Radić.

Ta činjenica, prema Radićevim riječima, otvara i pitanje nepristranosti, u ovom slučaju FSB-a – „i možemo li mi sada očekivati da ta služba bude objektivna u svojoj analizi? Neprihvatljivo je da služba, koja je već zauzela takvu poziciju u srpskoj unutarnjoj politici, bude nekakav arbitar, ako znamo da već imaju zahvalnost srpske vlade“, skreće pažnju naš sugovornik.

FSB – nepristrani suradnik vlasti?

Javna zahvalnica Aleksandra Vulina, potpredsjednika vlade u tehničkom mandatu, ruskim službama za pomoć u borbi protiv „obojene revolucije“, za Dragomira Anđelkovića je dokaz da će „Vučić sve to možda lakše marketinški istrgovati s ruskom stranom. Ali, moramo imati u vidu da će sličan slučaj možda biti i s Donaldom Trumpom i FBI-em, jer se i predsjednik Amerike pokazuje kao politički trgovac, i pokazuje interes za neke poslove u Srbiji.“

Kada je riječ o podršci Rusije borbi protiv „obojene revolucije“, na koju se poziva Vulin, Anđelković naglašava da, „ako analiziramo ruske medije, većina njih se smije pričama o obojenoj revoluciji. Čak i u toj medijskoj sferi, koja je pod velikim utjecajem tamošnje vlasti, ne dominira ta priča o obojenoj revoluciji“, kaže Anđelković.

Što bi točno FBI i FSB uopće mogli istraživati u Srbiji? I postoji li tu bilo što što bi se moralo ispitivati na licu mjesta, a ne bi se moglo istražiti na daljinu? Postoje snimke i izjave sudionika, ali s obzirom da sonično oružje ne ostavlja neke fizičke tragove, možda je to i razlog zašto su vlasti odlučile čitavu priču još malo rastegnuti pretvarajući se da podržavaju transparentnost oko čitavog slučaja.

Politički stav umjesto činjenica

Aleksandar Radić također primjećuje da „postoje snimke i izjave koje su javno dostupne i spomenute službe ne mogu dobiti ništa novo osim toga. Doduše, postoje snimke državnih kamera, oko čega je bilo dosta kontroverzi, jer koriste kineske softvere za detekciju lica, ali čak i one nisu od velike pomoći, jer vi nemate materijalne dokaze kada koristite zvučne valove. Ali, kao što je već primijećeno, mi tu imamo zainteresirane strane i moguće je da dobijemo neki zaključak na temelju političkog stava, a ne baziran na činjenicama“, navodi Radić.

Dragomir Anđelković tvrdi da „FBI i FSB ne mogu ovdje ništa analizirati, osim da sudjeluju u prijevari koja ima za cilj da se srpskoj javnosti nametne da ovdje nije učinjeno ono što je evidentno učinjeno. To oružje je tako i smišljeno da je njegovu upotrebu teško dokazati. Aleksandar Vučić se zato i odlučio na nešto što perfidno djeluje, a teško je dokazivo“, kaže Anđelković za DW.

(Ne)kontrolirana paravojska

Radić ukazuje da je u čitavoj priči potpuno zanemareno pitanje djelovanja paravojnih grupa u Srbiji, što je, ocjenjuje, prvorazredni problem sigurnosti u Srbiji.

Po njemu, „sada je pitanje je li možda – nazovimo ju uvjetno – i neka paravojna grupa koristila zvučni top. Dužnosnici tvrde da nisu oni. Ako nisu oni, tko je? Paravojne grupe su itekako bile vidljive 15. ožujka, imale su svoju organizaciju i oznake. U skoroj prošlosti smo imali slučaj Banjska, koji je pokazao da postoje takve grupe, koje država tolerira. Na žalost, u svakoj zemlji u kojoj se prijeđe ta crvena linija i dozvoli paravojno organiziranje, uz marginalizaciju državnih organa sigurnosti, one se na kraju okrenu protiv vlastitog stanovništva“, zaključuje Aleksandar Radić za DW.