Zašto izraelski sportski klubovi nastupaju u Srbiji?

Iako je ime Maccabija iz Tel Aviva bilo kao prvo navedeno na listi utakmica UEFA-e, kao domaćina prvog meča, ni taj tim ni njegov protivnik Dinamo iz Kijeva nisu igrali kod kuće u kvalifikacijama za ovosezonsku Ligu Europe.

Što se tiče domaćih utakmica, one se igraju kako u Izraelu tako i u Ukrajini, no nogometni dužnosnici UEFA-e su ocijenili da te zemlje nisu sigurne za kontinentalna natjecanja. Zato je prva utakmica bila odigrana 21. kolovoza u Bačkoj Topoli u Srbiji - kao i njihove prethodne europske utakmice u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Poput mnogih drugih izraelskih sportskih klubova, Maccabi je već igrao i u Beogradu, pri čemu mu je Srbija postala „drugi dom“.

Marko Begović, izvanredni profesor menadžmenta sporta na Sveučilištu u Moldeu u Norveškoj i autor knjige „Sportska politika i politika u Zapadnom Balkanu“, rekao je za DW da postoje tri glavna razloga zbog kojih Srbija ispunjava potrebne kriterije.

„Prvo, Srbija uživa stabilne diplomatske odnose s Izraelom i ima tradiciju suradnje koja čini ovakvo rješenje politički izvodivim. Drugo, Srbija održava relativnu neutralnost u ovim konfliktima (Bliski istok i Rusija - Ukrajina), a Beograd predstavlja politički prihvatljiv kompromis u tom pogledu. I treće - Srbija posjeduje neophodnu sportsku infrastrukturu.“

Jesu li sportske zabrane rješenje?

Srbija nije član NATO-a, a Begović je rekao da, imajući u vidu dugoročnu politiku neutralnosti u međunarodnim poslovima i činjenicu da je stanovništvo mnogo više zabrinuto zbog rata između Rusije i Ukrajine nego zbog sukoba Izraela i Hamasa, postoji malo protivljenja da se ugoste izraelski timovi.

„Ako pogledate širu regiju, druge republike bivše Jugoslavije su već ugostile izraelske klubove, ne samo u nogometu, već i u košarci. Dakle, to nije problem. Rekao bih da je ovo dio institucionalnog pamćenja bivše Jugoslavije“, rekao je.

Dio tog „institucionalnog pamćenja" utemeljen je i na netrpeljivosti prema sportskim sankcijama zbog političkih ili vojnih akcija. Jugoslavija, čiji je dio bila Srbija, suočila se gotovo s potpunom sportskom blokadom početkom 90-ih. Ona je obuhvatila Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo u nogometu i razna druga natjecanja.

Rusija je trenutno blokirana na svim natjecanjima UEFA-e i FIFA-e, ali njezina nogometna reprezentacija i dalje igra prijateljske utakmice, uglavnom protiv država koje su manje neprijateljski nastrojene prema invaziji na Ukrajinu, U takve reprezentacije spada i nekoliko afričkih selekcija i Srbija. Rusija ne smije sudjelovati ni na Olimpijskim igrama, iako neki od njenih sportista sudjeluju pod neutralnom zastavom, kao i na brojnim drugim međunarodnim sportskim natjecanjima.

Ukrajinske ekipe poput Dinama iz Kijeva natječu se u većini sportova i bili će domaćini druge utakmice u Lublin-Areni u Poljskoj, dok su drugi ukrajinski predstavnici u europskim klupskim natjecanjima zaigrali na različitim lokacijama širom Europe.

UEFA se politizira?

FIFA priznaje nogometni tim Palestine, a palestinske sportaše priznaje i Međunarodni olimpijski odbor. Izrael je i dalje aktivni sudionik na međunarodnoj sportskoj sceni tako da će poslati svoj tim na Eurobasket - turnir u košarci koji počinje u rujnu. Ta zemlja je poslala svoju reprezentaciju i na Olimpijske igre u Parizu 2024.  i šalje svoje sportaše i na Zimske olimpijske igre 2026.

Ali UEFA je odobrila transparent s natpisom „Stop ubijanju djece – stop ubijanju civila!" koji se nedavno vidio u publici na utakmici Superkupa UEFA-e između PSG-a i Tottenhama u Udinama.

„Za sada, ovo je naša odluka. Jako mi je teško komentirati što bi se moglo dogoditi u budućnosti“, rekao je predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin u intervjuu za slovensku javnu televiziju nakon utakmice. Dodao je da je „pitanje sudjelovanja Izraela u natjecanjima UEFA-e legitimno pitanje.“ Ali, Čeferin je rekao i da načelno nije pristalica zabrane sportašima da se natječu, navodeći da zabrana nastupa Rusije nije imala značajnijeg materijalnog efekta.

S tim se slaže i Marko Begović: „Primijenjen je vrlo selektivan pristup u sankcioniranju i zabranama u sportu“, objasnio je. „Ali rat (u Ukrajini) ni na koji način nije bliži kraju. Isto vrijedi i za druge ratne zone. Zabrane i sankcije u sportu neće okončati ratove. Sport u tom pogledu ima svoje granice i mislim da ponekad od sporta očekujemo previše.“

Moraju li sportski dužnosnici zauzimati strane?

Za neke, uključujući povjerenika EU-a za sport Glenna Micallefa, dopuštanje Izraelu da ostane na globalnoj sportskoj sceni dok pogoršava tešku situaciju u Gazi, znači - izbjegavanje teme.

„Što se sporta tiče, na sportskim događajima ne bi trebalo biti mjesta za one koji ne dijele naše vrijednosti“, rekao je on za magazin Politico ne imenujući direktno Izrael: „Sport je alat koji koristimo za promoviranje mira, kroz koji promoviramo ljudska prava."

Može se tvrditi da se takvo tumačenje uloge sporta posljednjih godina uglavnom nije moglo vidjeti u praksi. Svjetska prvenstva u nogometu su održana u Rusiji i Kataru, dok su Rusija i Kina ugostile olimpijske sportaše. U svijetu suočenom sa značajnim geopolitičkim izazovima, sportske organizacije su sve više prinuđene donositi političke odluke - iako bi većina njih to najradije izbjegla.