Zatvor Silivri: simbol represije turskih vlasti

U Turskoj je za mnoge građane jedna od dobrih strana Ramazana što je onda dozvoljen slobodan posjet zatvorenicima. Tu je priliku iskoristio i gradonačelnik Izmira Cemil Tugay da bi posjetio svog kolegu i prijatelja, gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua u zloglasnom zatvoru Silivri. A on ondje nipošto nije jedini politički zatvorenik, što je Tugaya navelo na zaključak kako „buduća politika Turske leži u ćelijama tog zatvora".

I oni koji znaju da je taj razmjerno novi zatvor – otvoren je 2008. – najveći u čitavoj Europi, ostaju zaprepašteni kad ga doista i vide. Prostire se na preko milijun četvornih metara, na njemu je deset zatvorskih kompleksa, ali i bolnica i više sudnica. Leži razmjerno zabačeno, sedamdesetak kilometara od Istanbula, pa je u zatvorskom kompleksu trebalo sagraditi i oko 500 stanova za službenike, dječji vrtić i školu za njihovu djecu, trgovački centar...

(Uzaludni) prosvjed mještana

Makar svi taj golemi zatvor znaju kao Silivri, on se zapravo više ne zove tako. To ime je dobio po obližnjem mjestašcu na Mramornom moru koje je bilo poznato po svojoj lijepoj obali, po jogurtu i drugim specijalitetima tog plodnog područja. Ali od omiljenog izletišta građana Istanbula se to mjesto ovim zatvorom pretvorilo u pojam užasa i državne represije. 2022. su građani i gradski oci Silivrija uspjeli ishodovati da se zatvor službeno nazove „Pravosudna ustanova Marmara", ali svi u Turskoj i dalje znaju što danas znači zatvor Silivri.

Jer Erdgovanov režim zatvara sve koji mu nisu po volji: osim turskog gradonačelnika je Silivri prisilno prebivalište čitavog niza poznatih ličnosti u Turskoj. Tamo je od 2017. i „turski Šoroš", mecena Osman Kavala, čelnik desne populističke stranke Ümit Özdag, parlamentarni zastupnik Radničke stranke (TIP) Can Atalay, ugledni urbanist Tayfun Kahraman, režiserka Cigdem Mater, kulturna djelatnica Ayse Barim... I mnogi stranci su okusili „gostoljubovost" Erdoganovog režima u Silivriju: njemački aktivist Peter Steudtner, novinar Die Welta Deniz Yücel...

„Nema dovoljno ležajeva"

Turski zatvori su upravo beznadno prepuni: po brojkama međunarodne Institucije za nadzor kaznenih ustanova (CISST) se u 265 zatvora u Turskoj trenutno nalazi oko 300 tisuća zatvorenika. Silivri je bio sagrađen za oko 11 tisuća kažnjenika, ali ponekad ih je tamo bilo i po 23 tisuće.

Kako svjedoči i turska aktivistica za ljudska prava Sebem Korur Fincanci to znači da su uvjeti za zatvorenike postali još gori: zatvorske kuhinje uopće nisu u stanju pripremiti dovoljno obroka, nema dovoljno vode i uvjeta za osobnu higijenu, nije moguća zdravstvena skrb za sve zatvorenike. „U prepunim zatvorima se događa da zatvorenici povremeno moraju spavati u smjenama jer nema ni dovoljno ležajeva", svjedoči nam Korur Fincanci.

A preživljavati u Silivriju je teško. Socijalni radnik iz Kölna Adil Demirci je u tom zatvoru proveo 10 mjeseci i nakon toga je objavio knjigu „Ćelija B-28". „Prvo sam bio smješten u samicu u bloku 9 i mogao sam razgovarati sa susjednim zatvorenicima samo kroz rešetku na vratima. To je bila jedina mogućnost", kaže za DW bivši zatvorenik. Blok 9 je ionako zloglasni odjel za političke zatvorenike, no Erdoganov režim i uprava Silivrija su se dosjetili još jednog načina zlostavljanja.

Neka se obračunaju sami...

Kako svjedoči već više njihovih odvjetnika, namjerno se u iste ćelije trpaju najljući politički protivnici. Tu je zato onemogućena svaka soldarnost među zatvorenicima, a u nekim slučajevima oni moraju strahovati i za goli život. To nije ništa novo: i nakon vojnog udara u osamdesetim godinama prošlog stoljeća je u turskim zatvorima bila ustaljena takva praksa širenja straha i borbe za preživljavanje.

Svi aktivisti za ljudska prava su složni kako nema baš nikakvih izgleda da će pod režimom Erdogana stanje u Silivriju postati bolje. A obzirom na masovne prosvjede u Turskoj, to će barem za sad značiti da će postati još puniji.