Ukrajinke traže nestale: "Nada umire posljednja"

Tijekom više od tri godine, od početka velike ruske invazije na Ukrajinu, nastao je najveći ženski pokret u povijesti zemlje. Na tisuće majki, supruga, kćerki, sestara, baka, tetki i zaručnica traže vojnike koje su zarobile ruske snage ili se vode kao nestali. Žene su se organizirale u udruženja ili neformalne grupe koje međusobno surađuju.

Razmjene zarobljenika podliježu strogoj tajnosti. Novinari se ne informiraju ni o točnom vremenu niti o lokaciji na kojoj se odvoja razmjena. Također se ne otkriva ni bolnica u koju se prebacuju Ukrajinci, oslobođeni iz ruskog zarobljeništva, radi medicinskog pregleda. Ipak, tog ranog svibanjskog jutra nekoliko stotina civila okupilo se u dvorištu jedne klinike u Černihivu, čekajući dolazak autobusa s ukrajinsko-ruske granice.

Umirovljenica Nadija iz Hmeljnickog nije propustila nijednu razmjenu zarobljenika u posljednjih godinu dana. Njen 41-godišnji sin Oleksandr Koroljuk nestao je u veljači 2023. na frontu kod Bahmuta. "Tražim i nadam se", kaže ova tužna žena, držeći nekoliko fotografija u rukama. Svaka od prisutnih osoba ima slike svojih sinova, muževa, očeva i zaručnika. Sve žele da se te fotografije objave na televiziji ili u novinama.

Obitelji se nadaju oslobađanju zarobljenih Ukrajinaca

Cijele obitelji traže zaklon u sjeni jablana u bolničkom dvorištu. Razvrstavaju se prema borbenim brigadama ili brojevima ruskih zatvora u kojima se nalaze njihovi najmiliji. Zastave 36. mornaričke brigade uočljive su još izdaleka. Više od 1.300 pripadnika ove brigade zarobljeno je u Mariupolju i već četiri godine čekaju na razmjenu.

Olha Hanžala iz grada Uman mogla je dosad svom 34-godišnjem sinu Jevhenu poslati samo jedno pismo. Nijednu poruku nije dobila nazad. Ovo joj je četvrta razmjena kojoj prisustvuje. "Dolazim da podržim naše vojnike. I možda sretnem nekoga tko je mog sina vidio u logoru. Da mi kaže kako mu je i gdje se nalazi."

Valentina Otšeretna iz Šmerinke traži sina Nazara. Tridesetšestogodišnjak se vodi kao nestao od početka travnja 2022. godine. Majka ipak ne gubi nadu, jer su ga, prema njenim riječima, vojnici iz mariupoljske garnizona koji su ranije razmijenjeni prepoznali u logorima. "Prijavila sam to Koordinacijskom centru. Kontaktirali su čovjeka koji ga je vidio i on je sve potvrdio. Ali Nazar se i dalje vodi kao nestao", žali se Otšeretna.

Nekoliko desetaka žena koje su autobusom stigle iz regije Sumi stoji neposredno uz policijsku barikadu. Iza nje se nalazi dio dvorišta gdje trebaju stići autobusi s oslobođenima. Na plakatu koji nosi najmlađa među njima - Svitlana, prikazane su upadljive tetovaže njenog zaručnika Oleha Haluške. Pripadnik brigade Kara-Dag nestao je prije godinu dana na frontu oko Zaporožja. "Možda je netko vidio te tetovaže", nada se ona.

Dolazak oslobođenih nazad u Ukrajinu treba izgledati svečano. Predstavnici Koordinacijskog centra za ratne zarobljenike strpljivo objašnjavaju na koji način treba pozdraviti vojnike, za što im sve treba zahvaliti, a šta ih ne treba pitati - kako bi se izbjegao stres. Ali to ne uspijeva uvijek.

Na nekoliko metara od autobusa do zgrade oslobođene dočekuju povici s imenima vojnika, brigada i zatvora. U ruke im se guraju brojne fotografije. Samo nekolicina muškaraca zastane da potraži poznata lica, odgovori na pitanja ili popriča s novinarima. "Teško je, toliko je lica", smiješi se Jurij iz 36. mornaričke brigade i nestaje s hrpom fotografija u hodniku klinike.

Obitelji imaju važnu ulogu

Uprkos svemu i obitelji vojnika i Koordinacijski centar smatraju da ovakvi susreti imaju smisla. "Od prošlog kolovoza to su postala prava hodočašća. Čak i ako obiteljima susret s oslobođenima, koje mogu pitati za svoje najmilije, ne donosi mnogo konkretnih rezultata, povratnici vide koliko su voljeni", kaže Petro Jazenko, glasnogovornik Koordinacijskog centra.

Obitelji su također te koje na mutnim videozapisima iz Rusije prepoznaju vojnike. Jedan od najvećih Telegram kanala posvećenih pronađenima i zarobljenima ima skoro 122.000 pretplatnika. Na njemu se svakodnevno objavljuje desetak novih imena i lica. Što se prije neka osoba prepozna na fotografijama, to se ranije može započeti s procesom razmjene, naglašava Jazenko.

Vlasti ne žele otkriti koliko se točno Ukrajinaca nalazi u zarobljeništvu ili se vodi kao nestalo. Projekat UALosses, koji se oslanja na otvorene izvore, krajem svibnja je objavio imena više od 6.000 ratnih zarobljenika. Prema navodima Koordinacijskog centra, broj neidentificiranih zarobljenika u Rusiji stalno opada.

Skoro 65.000 ljudi vodi se kao nestalo. Većina njih se, vjerojatno, nikada neće vratiti. Ipak, nitko ne gubi nadu. Upravo zato prisustvo obitelji kod razmjena ima veliki značaj, smatra Jazenko iz Koordinacijskog centra. "To ljudima nekako daje oslonac."

"Želim činiti dobro i dati tračak nade"

U razdoblju između razmjena zarobljenika aktivistice iz udruženja imaju mnogo posla. Održavaju sastanke s Koordinacijskim centrom, bdijenja i komemoracije, otkrivaju spomen-ploče i putuju na konferencije. "Želim činiti dobro i biti tračak nade za obitelji. Hoću da ih stalno podsjećam da nisu zaboravljene", kaže Katerina Muslova, kćerka zarobljenog marinca iz Mariupolja Oleha Muslova. Njena humanitarna zaklada "Heart in Action" bavi se svim i svačim – od međunarodnog lobiranja za oslobađanje zarobljenika do pomoći obiteljima u ostvarivanju državne pomoći.

Koordinacijski centar redovno održava sastanke s više od 150 društvenih organizacija i privatnih inicijativa, koje vode članovi obitelji ratnih zarobljenika. "Radujemo se kada se obitelji povezuju i organiziraju jer tako lakše dolaze do odgovora na zajednička pitanja", kaže Jazenko.

Međutim, suradnja nije uvijek konstruktivna. Glasnogovornik Koordinacijskog centra kritizira neka udruženja. Tvrdi da nasjedaju na ruske provokacije ili prevarante, prosljeđuju povjerljive podatke ili organiziraju proteste, a zatim optužuju centar za loš rad. On zaključuje:"Svaka uspješna razmjena nekako izaziva nezadovoljstvo kod onih čiji najmiliji još nisu pronađeni i oslobođeni."