Ukrajina: život na rubu fronta

Mala soba, na čijim zidovima vise kršćanski motivi Rembrandta, Tiziana i drugih poznatih slikara, dobro je popunjena, uglavnom starijim ljudima. Ovdje, u skromnoj zgradi kršćanske vjerske zajednice, upravo se održava nedjeljna misa na koju je Volodimir malo zakasnio. Zapovjednik dronovske jedinice 59. jurišne brigade Oružanih snaga Ukrajine nije uspio pronaći mjesto za sjedenje, pa stojeći sluša propovijed koja završava riječima o miru.

"Vjerujem da ćemo vratiti cijelu Ukrajinu, sve drugo ne prihvaćam", kaže Volodimir nakon mise. On dolazi iz Čarziska, grada pod ruskom okupacijom, smještenog istočno od Donjecka. "Kad sam otišao u vojsku, očekivao sam da neću preživjeti dulje od tri mjeseca. Ali još uvijek sam tu", osmjehuje se vojnik.

U međuvremenu, ljudi raspakiravaju pakete s humanitarnom pomoći, pune plastične kanistre čistom vodom i odlaze kući. Nekada je Dobropillja imala 43.000 stanovnika, danas ih je oko 35.000, od kojih su trećina raseljene osobe iz drugih dijelova Ukrajine.

"Grad koji služi ljudima"

"Prvo se molimo za pobjedu, a zatim za mir", naglašava vojni kapelan i pastor Ihor, koji je nekada bio vatrogasac. Priča kako mali rudarski grad prima raseljene osobe i kako im njegova zajednica pomaže. "Ovo je grad koji služi ljudima", kaže Ihor. Od početka opsežne ruske invazije 2022. godine, Dobropillja je postala utočište, a od ruske okupacije Avdijivke u veljači 2024. smatra se frontovskim gradom.

Zajednica je u svojim prostorijama uredila praonicu rublja i prostoriju za tuširanje za pripadnike vojnih snaga. Na ulazu, ispod plakata s riječima "Slava Isusu Kristu i Oružanim snagama Ukrajine", sjede dva vojnika i čekaju svoju opranu odjeću. S obzirom na to da u Dobropillji trenutno preko vodovoda ima vode samo nekoliko sati dnevno i da ona nije za piće, kršćanska zajednica izgradila je vlastiti bunar s filtracijskim sustavom.

Pastor Ihor ne polaže velike nade u mirovne pregovore. "Tri godine već svjedočimo tome da neprijatelj to ne želi. Ali molimo se", kaže i dodaje: "Dok su vojnici s nama, ljudi kažu da je sve u redu. No, kad ljudi počnu napuštati grad, počinjemo se brinuti." Ihor izvješćuje da su stanovnici Dobropillje pobjegli nakon masovnog napada 7. ožujka. Rusija je napala grad raketama, artiljerijom i dronovima. Poginulo je 11 ljudi, a 49 je ranjeno.

"Nemam niti jednu uspomenu"

Na mjestu napada vide se uništene stambene zgrade. U cvjetnim gredicama između krhotina stakla cvjetaju visibabe. U jednom od izgorjelih stanova netko je na okvirima dječjih krevetića ostavio dvije ruže povezane crnim vrpcama.

Vlada tjeskobna praznina, samo povremeno se vide ljudi koji iz još neuništenih stanova iznose krhotine. Među njima je i umirovljenica Larisa s gipsom na ruci, koja čisti svoj stan. Tijekom napada bila je kod kuće sa suprugom. Eksplozijski val ih je oborio, Larisa je pala i slomila ruku. "Bili smo u šoku i počela sam skupljati staklo jer nismo mogli izaći. Tada je došao jedan od spasilaca i upitao: 'Jeste li poludjeli? Brzo uzmite stvari, odmah ćemo vas izvući kroz prozor'", priča Larisa.

Liječnici su joj mogli pomoći tek sljedećeg dana, jer je bolnica te noći bila prepuna težih ranjenika. "Puno ljudi je poginulo", kaže Larisa. U jednoj kući živio je mladi par iz Pokrovska. Potražili su zaštitu u Dobropillji i izgorjeli u napadu.

Druga žena prolazi i kaže da joj je stan potpuno uništen. "Nemam nijednu uspomenu, niti jednu fotografiju svog djeteta dok je odrastalo, ništa. Ruke mi još uvijek drhte. Te noći je pet tijela ležalo u hodniku naše zgrade", kaže žena koja je bila sama u stanu. Njezina kći studira u Kijevu, a suprug se vraćao s posla iz rudnika. "Nazvala sam ga i vrištala. Brzo je stigao, ali tada smo opet bili pod napadom kasetnih bombi. Kad su ljudi počeli izlaziti iz zgrade, još je jedan dron doletio. Ljudi koji su bili prekriveni krvlju drugi su nosili na rukama. Bio je to čisti horor. Nešto takvo nikad se nije dogodilo u Dobropillji", izvještava ova žena.

"Neka uzmu ono što su opljačkali"

Otkako se bojišnica u rujnu prošle godine približila Pokrovsku, Rusi sve češće granatiraju Dobropillju. U gotovo svakoj četvrti mogu se vidjeti uništene kuće. Kod bunara su tijekom dana uvijek ljudi koji dolaze po vodu. Na pitanje što misle o mogućem primirju između Ukrajine i Rusije, većina odgovara da želi mir. "Mnogi moji prijatelji su mrtvi", kaže Darija, mlada žena iz pokrovskog kraja. "Moj brat je u zarobljeništvu", dodaje jedan vidno pripit muškarac koji sjedi pognute glave na klupi.

"Iskreno, ne vjerujem da Donald Trump može išta učiniti. Razgovara s Vladimirom Putinom kao da su braća. Trebao bi podržavati Ukrajinu i njezine interese, a ne, kako se čini, one ruske", sliježe ramenima umirovljenica Tetjana. Smatra da pravednog mira može biti samo ako Ukrajina ne izgubi teritorij. "Naši partneri moraju osigurati da imamo dovoljno za borbu, opskrbljujući nas oružjem i streljivom, ali i kako bismo se mogli braniti ako Putin slaže i ponovno napadne", dodaje žena.

"Ova zemlja nikada nije pripadala njemu", ubacuje se umirovljenik Oleksij, koji je pobjegao iz Pokrovska. "Trebali bi nam vratiti ono što su nam oduzeli", kaže Olena, mlada žena s djetetom, misleći na Ruse. No Karina iz obližnjeg Mirnorada koja kao volonterka redovito odlazi u svoj rodni grad, ne slaže se s time. Ona smatra da bi Rusi jednostavno trebali prestati pucati i ljutito dodaje: "Neka uzmu ono što su opljačkali, ali neka ostave ljude na miru."

"Donbas se ne može tek tako predati"

"Naravno da želim da cijela Donjecka oblast ponovno bude pod ukrajinskom kontrolom. To je moj dom, ali ne ostvaruju se sve želje", kaže 17-godišnja Oleksandra, koja radi u kafiću u središtu Dobropillje. Planira otići u inozemstvo sa svojim dečkom čim i on bude mogao legalno napustiti Ukrajinu. Od početka rata u Ukrajini na snazi je zabrana izlaska iz zemlje za muškarce obveznike vojne službe.

Dvije djevojčice od 13 godina, pak, kažu da žele ostati u Ukrajini, ali ne u Dobropillji jer je, kako kažu, preopasno. Većina tvrdi da početak mirovnih pregovora nije ni najmanje promijenio život u gradu. "Naprotiv, granatiranja su se pojačala", žali se umirovljenica Tetjana.

Navečer 22. ožujka, Rusi su ponovno napali Dobropillju dronovima. Ovaj put nije bilo žrtava. U blizini oštećene stambene zgrade nekoliko muškaraca raščišćava ruševine. Jedan od njih opisuje kako je doživio napad dronova: "Prozori su izletjeli, krov se podigao. Vrata mog automobila su oštećena", kaže Denis, koji je svojim vozilom prevozio humanitarnu pomoć stanovnicima jednog sela blizu bojišnice, ali je i evakuirao ljude od tamo.

Njegov brat Oleksandr je umirovljenik. Godinama je radio u rudarstvu. Vjeruje da bi se predsjednici Donald Trump i Volodimir Zelenskijmogli dogovoriti oko mirovnih uvjeta. "Ali s Putinom se nitko neće dogovoriti, to je nemoguće. Jučer su moja tri mala unuka sjedila u mom podrumu dok su dronovi Šahed letjeli iznad nas. Djeca se boje, a mi nemamo kamo otići", kaže muškarac. Želi da sve to završi, ali naglašava: "Toliko ih je palo boreći se za naš Donbas. Ne može ga se tek tako predati."

Muškarci dovršavaju radove na osiguranju, prozori su sada zatvoreni drvenim pločama. Ispred kuće ostaje krater od eksplozije, iz kojeg je izvađen ruski dron. Njegov motor predan je ukrajinskoj vojsci. "Vratit će se kad-tad Rusima", kaže Oleksandar s osmijehom.