Tri godine od eksplozije u Bejrutu: teška borba za pravdu

„Prošle su tri godine. I nikog u politici nije briga – kao da je naša kćer slučajno umrla", kaže Paul Naggear. U glasu tuga, ali i bijes.

Tog 4. kolovoza 2020. život porodice Naggear se zauvijek promijenio. Užasan prasak, silovita eksplozija, dim. Pucaju prozorska stakla u njihovom stanu u blizini bejrutske luke. Majka Tracy i kćer Alexandra zadobile su teške povrede. Nekoliko dana kasnije, trogodišnja Alexandra je umrla.

Ona je jedna od najmlađih žrtava eksplozije u kojoj je poginulo više od 220 ljudi. Tisuće ljudi je povrijeđeno, 300.000 je izgubilo svoje domove, kada je 2.750 tona amonijskog nitrata, koji je od 2013. bio neosiguran uskladišten u luci Bejrut, doveo je do jedne od najvećih nenuklearnih eksplozija našeg vremena.

Obitelj Naggear dugo nije mogla živjeti u svom stanu – bilo je previše bolno. Preselili su se u Beit Mery u planinama Libanona.

Uz sve to, u zemlji vlada očaj – ekonomski kolaps toliko je velik, da je Svjetska banka krizu nazvala jednom od najgorih u svijetu od sredine 19. stoljeća. Pored toga, zemlja trenutno (već po tko zna koji put) nema predsjednika.

Obitelj Naggear se vratila u svoj stan u Bejrutu tek krajem 2022. „Dugo pokušavamo srediti život. I mislim da nam je sada malo bolje", kaže arhitekt Paul Naggear. „Borimo se."

Borba za pravdu

Skoro da nema dana kada se Naggearovi ne sastaju s obiteljima žrtava eksplozije u njihovoj zajedničkoj borbi za pravdu. „Morate sami pronaći naći način da ostvarite svoja prava u ovoj zemlji. Nažalost, pravda nije ljudsko pravo u Libanonu. To je veoma, veoma teško i veoma je teško to podnositi", kaže Paul.

Jer, ni tri godine od eksplozije, nitko nije odgovarao za katastrofu. I to uprkos tome što očigledno ima dovoljno dokaza o umiješanosti libanonskih zvaničnika i političara.

„Istraga je odavno u zastoju", kaže Lina Khatib, direktorica Instituta za Bliski istok na londonskom Sveučilištu SOAS i viša suradnica u „Chatham House", trustu mozgova za međunarodnu politiku u Londonu.

Istraga o kojoj govori Khatib je ona koju vodi sudac Tarek Bitar. Mnogi rođaci žrtava, uključujući Tracy i Paula Naggeara, polažu nade u čovjeka koji dolazi iz siromašnog Akkara u sjevernom Libanonu i koji se dugo smatrao nepotkupljivim. Uz dugu povijest nekažnjivosti u zemlji i ekonomsku krizu, Bitarova istraga jedina je stvar koja ljudima daje nadu u pravdu.

„Slučaj eksplozije u luci u Bejrutu je za mene svetinja", rekao je sudac Bitar libanonskim novinama u veljači 2021. u jednom od rijetkih intervjua.

Na nišanu: sudac Bitar

Ali od tada, Bitaru stalno otežavaju posao. Istraga je obustavljena 2021. nakon što su suci Prizivnog suda poslani u penziju, a visoki političari pokrenuli sudski postupak protiv Bitara. U listopadu 2021. je rasprava o njegovom radu izazvala je proteste u Bejrutu, od kojih su neki bili nasilni.

„Sudac Tarek Bitar je na udaru zbog jasnog optuživanja pripadnika političke elite u vezi s eksplozijom", kaže Diana Menhem, izvršna direktorica libanonske organizacije „Kulluna Irada" u Bejrutu, koju financiraju isključivo Libanonci u zemlji i inostranstvu.

U siječnju 2023., kada je Bitar pokušao ponovo otvoriti istragu, državni tužitelj Ghassan Oweidat ga je optužio za pobunu protiv pravosuđa, pozvao ga na raport i zabranio mu putovanja. Oweidat je čak naredio da se puste na slobodu ljudi koji bili uhićeni u vezi sa eksplozijom.

„To sudsko odugovlačenje je politički motivirano, jer ima za cilj da se članovi političkog establišmenta oslobode odgovornosti", kaže Lina Khatib. Politički lideri iz cijelog političkog spektra ne žele uspjeh istrage. „Većina ljudi koji su direktno ili indirektno uključeni u eksploziju u luci dolaze iz tog kruga političkih lidera u zemlji."

U međuvremenu, mnogi su zabrinuti čak i za Bitarov život. Jer, Libaonn također ima dugu povijest političkih ubojstava koja nikada nisu rrazriješena. Nije tajna da je Bitar dobijao prijetnje smrću, kaže Diana Menhem. Bitar je to potvrdio u rujnu 2021.

Paul Naggear se također nada da će Bitar moći nastaviti svoj posao i da mu se ništa neće desiti: „To bi bilo strašno".

Po pravdu u inozemstvo

Međutim, porodice žrtava, grupe za ljudska prava i libanonski parlamentarci traže i druge načine da dođu do pravde. S jedne strane, to su neprestani pozivi Vijeću UN-a za ljudska prava da formira međunarodnu istražnu komisiju. „Međunarodna istraga mogla bi razjasniti činjenice i okolnosti, uključujući i uzroke eksplozije. Također bi mogla utvrditi odgovornost države i pojedinaca, te podržiati napore za pomoć žrtvama", smatraju u organizaciji za zasštitu ljudskih prava Human Rights Watch.

S druge strane, tu su i građanske parnice, poput uspješne tužbe u Velikoj Britaniji: tužba je bila usmjerena protiv „Savaro Limited", firme za trgovinu kemikalijama u čijem je vlasništvu bilo 2.750 tona amonijijskog nitrata koji je eksplodirao. U veljači 2023. jedan britanski sud presudio je u korist tri ob itelji čiji su rođaci bili žrtve eksplozije. „Presuda nam daje nadu, jer je to do sada prvi i jedini korak ka više pravde", kaže Paul Naggear.

Švicarska fondacija „Accountability Now" i neki rođaci žrtava također su podnijeli tužbu u Texasu u SAD, protiv američko-norveškog koncerna TGS, u čijem vlasništvu je i firma za koju se navodi da je 2012. iznajmila brod za transport amonijijskog nitrata.

U Libanonu više nije sigurno

Mnogi Libanonci odavno su okrenuli leđa državi – u svakom pogledu. Na primjer, čak i srednja klasa, koja je još do prije tri godine dobro stajala, sada se bori za ekonomsko preživljavanje. „Libanon je trenutno u veoma lošem stanju. Ljudi su izgubili nadu da država može zadovoljiti njihove osnovne potrebe", kaže Lina Khatib.

Paul i Tracy Naggaer su u međuvremenu dobili sina, ali se više ne osećaju sigurno u Libanonu i provode sve više vremena na obližnjem Cipru. Oni se i dalje bore, iako znaju da će biti teško. „Nastavit ćemo borbu dok ne saznamo istinu i ne ostvarimo pravdu za našu kćer", kaže Paul Naggaer.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu