Tri desetljeća nakon Oluje: duboke rane Krajišnika

Ratko Krajčinović iz Rume i Nenad Abramović iz Beograda se ne poznaju, ali ih svašta spaja. Obojica su iz Siska, obojica izbjeglice. Obojica u Srbiji nisu morali opet početi od nule, nego ispod nule, kako kažu, da nastave život kako znaju i umiju.

Ali danas donekle različito gledaju na događanja devedesetih i ono što Srbi mahom nazivaju „padom Krajine", a Hrvati „vojno-redarstvenom operacijom Oluja". Ove godine je trideseta godišnjica, okrugla.

"Rat je bio, pa što sad"

„Srbi su narod koji zna praštati, ali ne smije zaboraviti", kaže Krajčinović (70).

„Tako familija i ja idemo u Hrvatsku, imam i rodnu kuću gore koja nije prodana. Mislim da bi strasti trebalo smiriti nakon 30 godina i da se dođe do nekog, bilo kakvog pomirenja i da krenemo dalje“, priča on za DW.

Krajčinović dodaje da „svakodnevne ratnohuškačke parole“ ne vode dobru. „Ja drugačije to gledam – rat je bio, pa što sad. Vrijeme je da jedni drugima pružimo ruku i da idemo zajedno ka Europi, ka boljem životu zapravo."

S druge strane, Nenad Abramović (57), predsjednik udruženja raseljenih, doseljenih i izbjeglih osoba Zavičaj, za DW kaže da su emocije pomiješane. On je rođen u Hrvatskoj i kaže da je Oluja odnijela imanje, a donijela teške životne ožiljke.

„Napustili su me roditelji i brat. Te emocije su pomiješane – sjećam se djetinjstva, škole, majke, lijepih dana. A onda je došao rat u koji nismo vjerovali – jer smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Nažalost, izgleda da smo samo mi Srbi u to vjerovali."

Pomiješane emocije kolovoza

Dodatnu težinu kolovozu daje upozorenje Ministarstva vanjskih poslova Srbije, koje je ove godine pozvalo građane da izbjegavaju putovanja u Hrvatsku od 1. do 10. kolovoza. U Hrvatskoj se Oluja pompozno proslavlja, dok vlasti u Srbiji organiziraju komemoracije.

Abramović sve opet osjeća na svojoj koži — nije otišao na sahranu rođene tetke. „Jednostavno, Srbi tamo sada, s obzirom na stanje, nemaju što tražiti", kaže on.

Krajčinović kaže da je zadržao prijatelje koje je upoznao prije rata, ali da ne pričaju o ratu. Tako je, kaže, odgajao i djecu.

„Nema toga! Pusti nišan, pusti puške, pusti naoružanje i pusti sve, ajmo dalje, ajmo gledati kako bolje živjeti. Ja to govorim sad koji imam 70 godina, ali tako odgajam i djecu."

I nastavlja: „Moja djeca isto tako ne gledaju zlim očima Hrvate. Nemaju zašto… mislim imaju, ima razloga zašto, međutim potiskuje se to. Ajmo da idemo samo dalje u bolji život. Ništa drugo."

Počeci ispod nule

Krajčinović nam priča kako je izgledao novi početak u Rumi 1996. godine. Kaže, to je bio „početak ispod nule“, ali su se snalazili.

„Ja sam profesor tjelesnog odgoja pa sam našao u školi posao, neka zamjena bila, tri mjeseca, međutim slabo je bilo plaćeno, nekih 200 maraka, a 200 maraka je bio stan. I treba živjeti, onda sam otišao u komercijalu i nekako smo preživljavali.“

„Ali, onda nemaš auto, nemaš kuću, sve se zaradilo i kupilo i tako. Počinješ ispod nule. Jer smo imali tada dvoje maloljetne djece i dvoje staraca, kojima trebaju lijekovi, koje treba stalo vozati po doktorima. Ali dobro, Bože moj, na koga će se osloniti nego na nas“, kaže Krajčinović.

Abramović priča da je došao u Beograd s 27 godina, ali da je glavni grad tada bio „zabranjen" za izbjeglice. Trebali su ići u Vojvodinu ili na Kosovo. „Izgledalo je tužno i jadno, zato što još i tad je bila mobilizacija, pa su nas vraćali u Slavoniju. Maltene, mi se nismo smjeli kretati. Jedini način je bio da odemo na Kosovo i Metohiju, ljudi koji su bili mlađi upisivali su fakultete, sve do Erdutskog sporazuma. Iako je to suprotno Ženevskim konvencijama, nisu smjeli živjeti, hodati i tako dalje. Neki su stradali ponovo kad su vraćeni na ratište“, priča Abramović.

Kao predsjednik jednog od udruženja izbjeglica tvrdi da se položaj izbjeglica popravlja tek posljednjih godina. „Mi smo velike žrtve, ali tokom zadnjih deset godina se taj položaj Krajišnika popravio, ima nas u institucijama, ima nas i u političkoj sferi“, kaže. „Nažalost, mi još uvijek imamo velike potrebe ovdje, u Beogradu se mora izgraditi barem 2.000 stanova samo za izbjeglice, ali je bolje nego što je bilo."

Sve mučnije godišnjice

Za mnoge protjerane Krajišnike je bolna bila činjenica da je tvrdi desničar Marko Perković Thompson okupio oko pola milijuna ljudi na koncertu u Zagrebu. „Ja to ne opravdavam. Pola milijuna da viče 'Za dom spremni'. Zna se koji je to bio poklič. To je bio NDH. Zašto se vraćate u ustaško vrijeme?“, pita se Krajčinović.

„Pusti to, idemo dalje, da li si Srbin, Hrvat, musliman, živimo svi zajedno jer smo naslonjeni jedni na druge, mi ne možemo jednostavno jedni bez drugih, to je stavljanje klipa u kotače. Ja to ne volim, i gotovo."

S druge strane, s režimskih televizija u Srbiji svakodnevno se čuju optužbe da su u Hrvatskoj svi „ustaše“, a ratni zločinci su sada već stalni gosti programa.

Dojam je da godišnjice Oluje s protokom vremena postaju zagriženije. Ova, okruglo trideseta, mogla bi biti najmučnija do sada, pa i za protjerane Krajišnike.