Stoljeća zatvora krivcima za Srebrenicu, ali još nema kraja

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, pravosudni učinak međunarodnih i domaćih sudova obuhvaća povijesne presude i ozbiljne propuste, sudski utvrđene činjenice i političke opstrukcije, istinu i nekažnjivost. Dok su međunarodni sudovi utvrdili odgovornost najviših vojnih i političkih dužnosnika tzv. „bosanskih Srba“ (formulacija Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY), pravosuđa u Bosni i Hercegovini i Srbiji još nisu dala odgovarajući odgovor na razmjere zločina počinjenog u srpnju 1995.

U Srebrenici je, kako stoji u brojnim presudama, počinjen najteži ratni zločin: genocid. Presude potvrđuju da su pojedinci i jedinice bivše Vojske Republike Srpske, Ministarstva unutarnjih poslova RS-a te paravojne postrojbe iz RS-a i Srbije (kao što su „Škorpioni") „planski počinili zločin usmjeren na uništenje – u cijelosti ili djelomično – nacionalne, etničke i vjerske skupine Bošnjaka". To je uključivalo masovna ubojstva, progon i druge nečovječne metode. Cilj je, prema dokumentima Haškog suda, bio „etnički očistiti“ srebreničku enklavu, koja je u to vrijeme, kao „sigurna zona“, bila pod izravnom zaštitom mirovnih snaga UNPROFOR-a.

Za Haag je tamo bio genocid

ICTY je izrekao niz presuda koje su definirale tumačenje zločina genocida u Srebrenici. Prva među njima bila je ona protiv Radislava Krstića, zapovjednika Drinskog korpusa VRS-a, koji je 2001. postao prva osoba u Haagu osuđena za genocid. Sud je naveo da je Krstić „morao znati“ za masovna ubojstva muškaraca i dječaka te da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu. U žalbenom postupku 2004. kazna mu je smanjena sa 46 na 35 godina zatvora, ali je genocid kao pravna kvalifikacija ostao potvrđen.

Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik zapovjednika Glavnog stožera VRS-a, osuđen je 2012. na doživotnu kaznu zatvora kao jedan od ključnih organizatora masovnih likvidacija u Srebrenici i susjednoj bošnjačkoj enklavi Žepi. Vidoje Blagojević, bivši zapovjednik bratunačke brigade VRS-a, u početku je osuđen za sudioništvo u genocidu, no ta je kvalifikacija kasnije ukinuta, a kazna smanjena na 15 godina.

Vrhunac pravde pred ICTY-jem predstavljaju presude najvišim političkim i vojnim čelnicima RS-a – Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Karadžić je 2016. osuđen na doživotnu kaznu zatvora, a Mladiću je ta kazna potvrđena 2021. Sud je u oba slučaja jasno utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid i da su obojica bili njegovi ključni politički i vojni arhitekti.

Ukupno su Haški tribunal i njegov nasljednik – Mehanizam za međunarodne kaznene sudove – izrekli više od 700 godina zatvora za zločine u Srebrenici. Najmanje sedam presuda sadrži formalnu kvalifikaciju genocida.

Domaći sudovi spori

Sud Bosne i Hercegovine donio je najviše presuda. Prema podacima koje navodi direktor Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za BiH Denis Džidić, 28 osoba osuđeno je na ukupno 464 godine zatvora, od čega ih je 14 proglašeno krivima za genocid. Najpoznatiji je slučaj protiv sedmorice pripadnika VRS-a zbog masakra u skladištu zadruge u Kravici, gdje je ubijeno više od tisuću zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Suđenje je okončano 2008., a izrečene su kazne do 40 godina zatvora.

Memorijalni centar Srebrenica podsjeća da su ICTY i sudovi u regiji osudili više od 50 osoba zbog osobne ili zapovjedne odgovornosti za planiranje i sudjelovanje u genocidu. Političke i vojne vlasti RS-a sudjelovale su u planiranju zločina, logističkoj podršci i naknadnom prikrivanju zločina – uključujući premještanje i prikrivanje masovnih grobnica.

Vrijeme čini svoje: sve je manje svjedoka, a osumnjičenima niže zapovjedne odgovornosti gubi se trag. Džidić upozorava da se BiH nalazi u završnoj fazi procesuiranja: „Trenutačno imamo samo pet suđenja – dva su počela prošle godine, dva ove, a jedno je nastavljeno nakon četverogodišnje stanke. To jasno pokazuje da smo pri kraju. Sve je manje novih predmeta i optužnica, ponajprije zbog bioloških razloga, ali i zbog loše regionalne suradnje.“

Za Srbiju nije bilo genocida

Iako je u Beogradu bilo procesa zbog ratnih zločina u Srebrenici, niti jedna presuda nije sadržavala kvalifikaciju genocida. Procesi su se bavili pojedinačnim slučajevima i sudioništvom, ali bez priznanja izravne odgovornosti za genocid. Džidić napominje da su mnogi optuženi pobjegli u Srbiju, gdje su uživali zaštitu i slobodno se kretali. Takav odnos, po njegovom mišljenju svjedoči o slaboj suradnji i nedostatku političke volje.

U presudi iz 2007., Međunarodni sud pravde utvrdio je da Srbija nije počinila genocid niti bila sudionik, ali jest prekršila obvezu spriječiti genocid i kazniti počinitelje. Ratko Mladić je sve do 2001. primao plaću tadašnje Vojske Jugoslavije.

Zločinaca je bilo daleko više

„Odgovarali su brojni pripadnici najvišeg vodstva RS-a – i to je važno“, kaže Džidić, ali ističe da je broj onih koji su dospjeli na optuženičku klupu zapravo vrlo mali. Uzroci su, prema njegovim riječima, loš rad Tužiteljstva BiH, političke opstrukcije, nedovoljna stručnost i izostanak političke volje.

U međuvremenu, zahtjevi za prijevremeni otpust – poput onoga koji je podnio Krstić – ostaju i pravno i moralno osjetljivi. Odbijanja takvih zahtjeva pokazuju da međunarodne institucije i dalje imaju na umu težinu počinjenih zločina.

Pred sudovima još uvijek ima posla. Pitanja reparacija i naknada žrtvama ostaju otvorena. Brojne obitelji i dalje tragaju za sudbinom nestalih, a odgovornost nižih činovnika i izvršitelja nije u potpunosti istražena. Malo je vjerojatno da će u preostalim postupcima doći do novih presuda, s obzirom na protek vremena i tromost sudskog sustava.

Nije sve u zatvorskim kaznama

„Vrijeme je da se BiH okrene drugim oblicima tranzicijske pravde – memorijalizaciji, reparacijama, izgradnji trajnog pamćenja i korištenju sudski utvrđenih činjenica“, kaže Džidić. U tom smislu ističe važnost djelovanja Memorijalnog centra Srebrenica, koji provodi najsuvremenije programe usmene povijesti, dokumentiranja i edukacije.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, međunarodna pravda uspjela je ispisati ključne stranice istine. No Džidić podsjeća da domaća pravosuđa – posebno ono u Srbiji – još nisu dosegnula taj stupanj odgovornosti. Istina o genocidu danas više nije pravna, nego politička prepreka, koja se ponajprije ogleda u ignoriranju presuda i negiranju zločina.

Ovaj članak je dio serijala koji DW objavljuje povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici.