Stara odjeća je (opet) problem

Njemačka je jedna od rijetkih članica Europske unije koja je razmjerno spremno dočekala smjernicu po kojoj se od početka ove godine nalaže odvojeno sakupljanje tekstila i stare odjeće. U gotovo svim gradovima već godinama postoje kontejneri za staru odjeću, a to je bila i tražena roba: ne samo za humanitarne organizacije koje bi je podijelila onima kojima je to potrebno, nego su i po središtima gradova nicale trgovine kao što su Second Life Fashion ili Vintage gdje se za male novce mogla kupiti rabljena odjeća. Njemačka je tu rekorder: oko 60% sakupljene odjeće nađe novog vlasnika.

A kako je i u trgovinama odjeća sve jeftinija, tako se i sve više bacaju odjevni predmeti koje su prvi vlasnik ili vlasnica možda obukli samo nekoliko puta – ako uopće. Ali komunalci grada Jene sve češće doživljavaju neugodna iznenađenja kad prazne oko 150 kontejnera za staru odjeću tog grada: tu je vlažna odjeća, cipele kojem nedostaje par, poderane krpe... „Prljava, poderana odjeća, zamašćene krpe ili prljavi tekstil i dalje spada u komunalni otpad, a ne u kontejner za staru odjeću“, srdi se Uwe Feige iz komunalne službe grada Jene.

Sad i traže novac da uzmu

Taj grad je još 2012. odlučio sam organizirati sakupljanje rabljene odjeće jer je to onda bio još dobar posao. Bilo je i „poduzetnika“ koji su sami ilegalno postavljali kontejnere za staru odjeću jer se ona mogla još dobro prodati. Ali ta vremena su prošla, kaže Feige za postaju ARD: „Na prošlom natječaju nam je ponuđeno kako će uzeti staru robu za nula eura. A u tom sektoru se već čuje i da se čak traži 150 eura za tonu stare odjeće.“

Komercijalno, stara odjeća je sve veći gubitak, što znači i da je sve veći trošak za humanitarne organizacije koje su prije i same postavljale takve kontejnere. Crveni križ, Caritas i druge takve organizacije čak uklanjaju svoje kontejnere, a Thomas Ahlmann iz Fairwertung, krovne organizacije karitativnog sakupljanja odjeće misli kako je čitav sustav pred raspadom: „Proteklih godina je sve više rasla količina, ali na žalost i udio bezvrijednog tekstila. Ako se tako nastavi, onda postoji bojazan kako za godinu ili dvije u Njemačkoj uopće više nećemo imati sustav sakupljanja stare odjeće.“

Ta promjena pogađa čitav lanac obrade stare odjeće: ona se treba sortirati i složiti prije nego što se upotrijebi na bilo koji način. Ali prošlog listopada je najveća tvrtka za sortiranje stare odjeće, Soex iz Bitterfelda proglasila stečaj. I druge velike tvrtke u tom sektoru, kao što je Texaid iz Apolde u Tirinškoj ne vide komercijalnu perspektivu: „Trenutno za svaku tonu koja nam stiže na sortiranje moramo još platiti za troškove“, kaže Thomas Böschen iz te tvrtke.

Tehnologija tek u povojima

Najveći je problem što je među starom odjećom sve više smeća: „Sve to se prevozi ovdje, onda se svaki predmet još jednom uzme u ruku i na kraju završi kao otpad ili ode u palionicu“, kaže stručnjak. O novom propisu Europske unije on nema uopće dobro mišljenje: „Može se reći da se drugi korak učinio prije prvog. To bi imalo smisla samo ako bi postojala metoda od stare i neupotrebljive odjeće proizvoditi novi tekstil i nova vlakna. Ali to tehnički ne postoji. A i gospodarski se to još ne isplati.“

Zapravo postoji, barem na Visokoj školi u Mönchengladbachu: no proces kojim se od stare odjeće može stvoriti nova vlakna je veoma složen i skup – najprije treba iz tekstila odvojiti plastiku ili metale od čega su najčešće na primjer gumbi ili patentni zatvarači. A i nakon toga treba četiri do pet radnih procesa da bi od stare odjeće nastalo vlakno iz kojeg bi mogla nastati nova odjeća.

No Markus Muschkiet iz Center Textillogistik nam kaže kako je ta tehnologija još daleko od isplative u industrijskim razmjerima. Problem je i raznolika vrsta vlakana koje se nađe u kontejneru stare odjeće i tu ima svega, od pamuka, vune, lana ili čak svile pa do svake vrste sintetike. Cipele su poseban problem: s njima se praktično ništa ne može, makar bi ostaci naših poderanih cipela mogli još opstati stoljećima. Nekakav jednostavni sustav reciklaže kao kod stakla gdje se sav otpad jednostavno rastopi i napravi nova boca – kod tekstila ne dolazi u obzir.

Netko to mora platiti

Njemačka je sa starom odjećom još dobro izlazila na kraj: ako ona i ne bi našla novog korisnika, oko petina stare odjeće je završavala kao krpe, kao filc za izolaciju ili za foliju kod soboslikarskih radova, samo desetina je završila u spalionicama. No to bi se moglo promijeniti i mnogo više toga bi moglo biti tek spaljeno – usprkos novom propisu Europske unije.

Svi sugovornici su suglasni: nestajanje kontejnera za staru odjeću u Njemačkoj će se samo nastaviti, ako se ne nađe netko tko će platiti račun. To moraju biti ili potrošači – koji ionako sve manje žele platiti za odjeću, ili pak proizvođači kao kod električnih uređaja gdje i oni moraju sudjelovati u zbrinjavanju električnog otpada. O tome se ništa ne govori niti se planira, niti u Bruxellesu, niti u Njemačkoj. A do kad će takav sustav postojati, veliko je pitanje hoće li još uopće biti kontejnera za staru odjeću u ovoj zemlji.