Srbija i kultura sjećanja: Bitno je biti žrtva

Na koricama knjige jednostavno je morala biti ova fotografija, kaže Karin Roginer Hofmeister. Crkva Svete Petke u Ostri kod Čačka – usred memorijalnog kompleksa posvećenog palim partizanima.

Crkva je podignuta uz Spomenik hrabrosti, koji podsjeća na skupinu partizana koji su 1943. ondje upali u obruč četnika i žandara. Jedanaestorica su se izvukla. Spomenik komunistima podignut je 1969. godine, a crkva se još dovršava.

I to je očit, ali zgodan simbol onoga o čemu Hofmeister piše u svojoj svježoj knjizi Sjećanje na patnju i otpor: Politika sjećanja i Srpska pravoslavna crkva, u izdanju Srednjoeuropskog sveučilišta.

Devedesete – simboličan povratak

Hofmeister, istraživačica na postdoktorskom studiju i predavačica na studiju Holokausta na Karlovu sveučilištu u Pragu, studirala je između ostalog i u Beogradu. Bavi se suvremenom poviješću Balkana i ulogom religije u izgradnji identiteta.

U novom radu tema joj je veliki povratak Srpske pravoslavne crkve (SPC) nakon pada komunizma, što je kulminiralo, kako piše, ne pod režimom Slobodana Miloševića, već kasnije, nakon Petog listopada.

Najprije treba zaviriti u rječnik, jer Hofmeister često koristi riječ „mnemonijski", koja se izvorno odnosi na tehnike pomaganja pamćenju. Kakva je, dakle, bila mnemonijska uloga SPC-a u više od tri desetljeća nakon pada komunizma? Režim Slobodana Miloševića, piše, nije dopuštao da SPC ima potpuno slobodan utjecaj u glavnoj javnosti, osim kada je to „služilo političkim ciljevima vladajuće elite“. 

„Štoviše, Crkva je podržavala Miloševićevu nacionalističku politiku konfrontacije sve do njezine završne faze. Tek su znatni teritorijalni gubici i, najvažnije, gubitak kontrole nad Kosovom, učinili da se SPC izravno i aktivno suprotstavi političkom establišmentu koji nije uspio ‘zaštititi srpski etno-religijski organizam’ od ‘Drugih’, pa je tako izgubio legitimitet“, piše ona. To je za SPC otvorilo mogućnost povezivanja s demokratskim promjenama, i kao da više nitko nije pitao tko je bio protiv Miloševića i iz kojih pobuda. Zajedno su bili „kozmopolitski liberali i etno-nacionalisti". 

Zlatno doba

Hofmeister Srbiju vidi kao prostor u kojem se presijecaju tri važna polja – (post)socijalizma, konflikata i sekularnosti. O prve dvije stavke često se govori u javnosti, primjerice kada se spominje „tranzicijsko" društvo ili „suočavanje s prošlošću“ i „pomirenje u regiji".

Treća stavka, pak, često izmiče. „Prisustvo religijskih fenomena u javnoj sferi normalizirano je kao suprotnost paradigmi socijalističkog ateizma“, piše Karin Hofmeister. Nakon petolistopadskih promjena „prisustvo Crkve normalizirano je kao znak emancipacije. Crkva je oslobođena toga da se zadržava na ritualu pa stupa u javnost, medije, muzeje…“.

Bojan Aleksov, srpski povjesničar i poznati antiratni aktivist iz devedesetih, a danas predavač na University College London, također je sudjelovao u raspravi o knjizi. Kaže da, dok je Milošević kao „partijski aparatčik“ tek simbolično unaprijedio položaj Crkve, suštinski se zlatno doba za SPC vratilo nakon Petog listopada. „Dobila je privilegiranu poziciju kao većinska crkva, drukčije financiranje, ulogu u vojsci, školi“, podsjeća on. „Te promjene dale su osnovu za ono što je Karen opisala u knjizi. Tek kada je Crkva ojačana pravno, financijski, logistički, to joj je omogućilo da preuzme aktivnu ulogu u društvu, posebno u politici sjećanja“, kaže Aleksov. 

Uzgred, to se ne može pripisati samo Srbiji nakon demokratskih promjena. Aleksov kaže da se slično dogodilo u Bosni i Hercegovini upravo pod „supervizijom ili guvernerstvom" Europske unije. I ondje su ojačane religijske organizacije te su postale bitni akteri i kulture sjećanja. „Kad sam to propitivao, čuo sam metaforičko objašnjenje logike – naime, da su ljudi na Balkanu opijeni nacionalizmom. A kako se nositi s heroinskim ovisnikom? Pa, prepišete mu metadon. Metadon je ovdje Crkva koja bi trebala zamijeniti toksičnost nacionalizma“, kaže Aleksov. „Ali, nikad nisam bio uvjeren u to. I metadon izaziva ovisnost kao i heroin. Ne znamo kakve će biti dugoročne posljedice“, dodaje on.

Uvijek žrtve

Štoviše, piše Hofmeister u knjizi, SPC je uzeta kao idealni svjedok „komunističkog terora“ koji se donekle nastavio i pod Miloševićem. Sve je to bila „bezbožna tamnica srpskog naroda“. Taj monopol na tumačenje i demonizacija prethodnog režima omogućili su da SPC nakon 2000. godine bude široko prihvaćena kao mnemonički agent.

Pa, na koje karte igra SPC kada je u prilici utjecati na kolektivno pamćenje? Uglavnom na ulogu žrtve, piše autorica. I to je globalni fenomen – već nekoliko desetljeća političke simpatije i druge prednosti dobivaju se tako što ste žrtva, a ne pobjednik, navodi Hofmeister. „Žrtve simboliziraju ne samo nevinost, već i superiornost u odnosu na dželata“, kaže Hofmeister na predstavljanju knjige. „Sjećanje na otpor također govori o herojskom žrtvovanju. SPC priznaje četnike kao junake koji se žrtvuju braneći pravoslavne kršćanske vrijednosti i od fašista i od komunista.“

Iz riječi Karin Roginer Hofmeister može se iščitati i odgovornost „Zapada" koji je u Srbiji vidio glavnog negativca i protagonistu krvavih devedesetih, a kao terapiju nudio „suočavanje s prošlošću“, komemoraciju „tuđih“ žrtava i međunarodno kazneno pravosuđe. „Stalno odbijanje da se prepozna razmjer srpske patnje u prošlosti – naime, genocid u NDH – dok se istovremeno ukazuje na povijesna nedjela Srba, pojačalo je narativ o zapadnoj ’srbomržnji’ u srpskoj javnosti“, piše ona.

Priča o „srbomrzcima" (Hofmeister na engleskom koristi riječ „Serbophobia") je konstrukt diskursa koji su promovirale srpske elite. Pojam opisuje „navodni povijesni strah, mržnju i ljubomoru prema Srbima, navodno zbog njihove moralne superiornosti kao progonjenih ’pravednika’“.

Uvjerenje da je „svijet protiv nas" opstaje do danas. Zapravo, samo se pojačavalo nakon ubojstva prvog demokratskog premijera Zorana Đinđića, što je označilo i kraj pravog reformskog zamaha. „Većina ljudi ostala je mentalno zaključana u okviru poznatih kolektivnih mnemoničkih kategorija etnonacionalistički definiranih herojskih žrtava koje nisu odgovorne za svoju sudbinu ili nedjela“, piše.

S druge strane, liberalni akteri na polju sjećanja „uglavnom su bili ovisni o vanjskom financiranju i vanjskim pritiscima na srpske državne vlasti da prigrle transnacionalne (zapadne) vrijednosti i norme rada na sjećanju“.

Vučić i Crkva 

A onda je sve u Srbiji, pa i uloga Crkve, ušlo u novu fazu. Ukratko, piše Hofmeister, današnji predsjednik Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka „centralizirali" su politiku sjećanja u rukama vladajuće elite. Svi ostali tu su gurnuti na marginu.

Lako se sjetiti i primjera – od pompoznih proslava ili komemoracija na kojima Vučić zauzima središnje mjesto, preko najava „patriotskijih" udžbenika i gradnje spomenika, do dovođenja na režimske televizije samo onih tumača prošlosti koji odgovaraju vlastima.

Prema Hofmeister, Vučićeva ekipa znatno je proširila repertoar u politici sjećanja. S paradigme antikomunizma prešlo se na jednostavnu etnizaciju svega – i partizani su super za tu stvar ako im se izbrišu ideologija i svejugoslavenski karakter.

Iako i u ovoj fazi dominira uloga žrtve u Drugom svjetskom ratu i ustaškim koncentracijskim logorima, Hofmeister primjećuje da se sve više vraća i Prvom svjetskom ratu, kao i Nemanjićima, simbolu slavne prošlosti i veličine. Autorica još primjećuje da Vučić tu često nastupa s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Taj tandem za proslave i komemoracije, koje se prenose na velikom broju televizija, prati i militarizacija takvih događaja.

A gdje je tu SPC? „Ako ih vladajuća elita vidi kao mogućeg rivala za trenutne mnemoničke prioritete koje država odredi, onda su nedržavni mnemonički agenti prisiljeni da se privremeno ili trajno povuku sa svojih pozicija mnemoničkih autoriteta“, piše Hofmeister.

Šutnja na prosvjede

Povučenost i šutnja vrha SPC-a – ili pak prazna oglašavanja koja nikome nisu po volji – vide se i u aktualnom valu prosvjeda koje predvode studenti. Na službenoj stranici SPC-a nekoliko puta su objavljivani i pamfleti kruševačkog vladike Davida u kojima se prosvjedni pokret demonizira. 

O tome Hofmeister u knjizi nije ni mogla pisati – završena je prije prosvjeda. Ali na pitanje DW-a o tome kaže: „Mislim da je Crkva bila prilično šutljiva, samo da bi se pojavila s nekim kontroverznim istupima. Istina, nedavno je nekoliko vladika izdalo drukčije priopćenje“, navela je ona, spominjući da su to progresivni episkopi od kojih neki imaju eparhije u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. „Dakle, ima glasova i priopćenja koja dopiru do javnosti. Ali inače Crkva, čini mi se, ne zna gdje joj je sada mjesto, kako reagirati. Želi da bude viđena kao da je uvijek uz ljude. Ali, kako sada kada je i povezana s režimom?“ pita se Hofmeister.

„Za Crkvu je teško navigirati kroz kompliciranu situaciju u kojoj imate studentske nenasilne prosvjede, a opet na neki način ovisite o političkim vlastima. Jer, s Vučićem je teško da bilo koja sfera javnog života bude neovisna. I Crkva je pogođena time“, dodaje ona.

Povjesničar Bojan Aleksov stvar opet vraća na pitanje financija: „Crkva je postala apsolutno isprepletena s državom. Država je najveći financijer Crkve, to se ne smije smetnuti s uma i kad se priča o ulozi Crkve u aktualnoj situaciji.“

Knjiga Karin Roginer Hofmeister plod je dugogodišnjeg rada – prolaska kroz desetljeća priopćenja, crkvenu periodiku „Pravoslavlje", članke, posjete raznim mjestima i razgovore s ljudima iz Crkve i drugima.

Na kraju, od toga je ispala studija u kojoj je Hofmeister uspjela u namjeri da, kako je rekla u jednom intervjuu, ne gleda sve kroz zapadne naočale pa da previše pojednostavljuje ili se drži stereotipa o nekakvoj balkanskoj „zaostalosti".