Srbija i Srebrenica:Od glasne tišine do bučne relativizacije

Najnoviji primjeri „omekšavanja“ ratnih zločina počinjenih tijekom 1990-ih postaju jasni čim se uključi TV, kada se pogleda stalna postava gostiju u medijima s velikim dosegom u Srbiji. Televizija i list Informer prednjače. U njihovim se emisijama kao analitičari često pojavljuju osuđeni ratni zločinci poput Dragana Vasiljkovića, bivšeg vođe paravojne jedinice „Knindže“, Dragoslava Bokana, nekadašnjeg vođe „Belih orlova", ali i Vojislava Šešelja, čelnika Srpske radikalne stranke. Osim Informera, veliku ulogu imaju i televizija Happy te tabloidi poput Alo, Večernje novosti, Srpski telegraf, Srbija Danas i drugi.

Atmosfera relativizacije ratnih zločina svoj vrhunac dostiže upravo na obljetnice njihova obilježavanja, pri čemu je ključni datum 11. srpnja. Prošla godina bila je posebna jer je rezolucijom Ujedinjenih naroda 11. srpnja proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U Srbiji je to izazvalo političku kampanju. Na plakatima diljem zemlje osvanuli su slogani poput „Srbi nisu genocidan narod“, iako se u zaključcima UN-a ne spominje ni srpski narod ni kolektivna odgovornost.

Ove su godine u kontekst Srebrenice dovedeni i studenti, koji ne prestaju s prosvjedima protiv vlasti u Srbiji i traže nove izbore. „Blokatori žele proglasiti Srbiju genocidnom, a Vučić se lavovski borio protiv usvajanja sramotne rezolucije o Srebrenici u UN-u“, piše na naslovnici Informera od 25. lipnja 2025.

Skretanje pozornosti: „Što su radili drugi, a ne mi"

Informer je 12. srpnja 2024. objavio tekst o navodnim zločinima koje je počinio zapovjednik Armije BiH za Srebrenicu Naser Orić. U tekstu se navodi kako su njegove jedinice „od četiri odsječene glave napravile golove, a petom igrale nogomet“. Naser Orić pred Haškim je sudom oslobođen svih optužbi zbog nedostatka dokaza. Ključ, međutim, prema mišljenju srpskih medijskih i komunikacijskih stručnjaka, leži u metodi odvlačenja pozornosti po principu: „Što su radili drugi, a ne mi“.

Izvještavanje tabloida i prorežimskih glasila u Srbiji nije bilo drugačije ni prethodnih godina. Tako je 2022. naslovnica Informera glasila: „Otkrivene nove laži o Srebrenici“, 2020. isti je list pisao kako je Alija Izetbegović „htio žrtvovati Srebrenicu“, Večernje novosti 2019. pisale su o tome kako Njemačka „Srbima drži lekciju o genocidu“, a Srpski telegraf objavio je članak kako su i srpske žrtve bile pokapane u Potočarima, ali da nadležna tijela u BiH odbijaju to istražiti.

Prijelomna točka bila je 2015. kada je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić otišao u Potočare na obilježavanje 20. godišnjice genocida, gdje je došlo do incidenta. Sve je bilo u redu dok povorka u kojoj su bili gosti i strani političari nakon komemoracije u tvornici akumulatora nije krenula prema mezarju. Mediji su prenijeli da je Vučić izviždan uz pogrdne povike te da je u njegovom smjeru bačeno kamenje dok se, pod pratnjom tjelohranitelja, povlačio iz Potočara. O tome tko su bili počinitelji i kako je do incidenta došlo, nema službenih podataka. Tabloidi u Srbiji i danas zahtijevaju da se utvrdi odgovornost, a događaj nazivaju pokušajem „ubojstva Aleksandra Vučića“.

Politički zarobljeni mediji

Snježana Milivojević, umirovljena profesorica Sveučilišta u Beogradu, govori u tom kontekstu o „politički zarobljenim medijima“, koji takvim pričama i naslovima ne samo da pokušavaju oblikovati medijski prostor, nego i preko društvenih mreža „zatrpavaju algoritme“ i time „guše kritičke medije“. Za DW objašnjava metodologiju kojom ti mediji pokušavaju manipulirati poviješću.

„Narativne tehnike koje se koriste su sveobuhvatne: umanjuje se broj žrtava u Srebrenici, iznose se selektivni podaci, negiraju se povijesne činjenice, potiče se nacionalistički sentiment. Negira se postojanje genocidne namjere, peru se i heroiziraju biografije ratnih zločinaca koji se pretvaraju u nacionalne zaštitnike i junake. Velik je problem i što se diskreditiraju biografije svih onih koji se zalažu za kažnjavanje ratnih zločinaca, negiraju se presude međunarodnih tijela, a potiče se pasivnost domaćeg pravosuđa. Time se urušava autoritet institucija koje se bave procesuiranjem ratnih zločina.“ No, nije oduvijek tako izgledaloizvještavanje o genocidu u Srebrenici, primjećuje Milivojević.

Nekada je bilo drukčije

Prije dolaska Srpske napredne stranke na vlast 2012., čiji su osnivači Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, u Srbiji je bilo drugačije intoniranih članaka o Srebrenici. Iako je i tada pojam genocida bio sporan, list Politika je 2011. objavio tekst pod naslovom „Srebrenica – nikad više“, dok je B92 još 2005. objavio tekst „Srebrenica: Obilježavanje, tuga i bijes“. Iako pojam genocid nije bio u naslovu, u oba se teksta višekratno koristi.

U svemu tome, ključnu ulogu igra i nedostatak razjašnjenja događaja u i oko Srebrenice unutar same Srbije. Prema istraživanju portala Cenzolovka, koji informira javnost o slobodi novinarstva u Srbiji, mediji koji su podržavali Slobodana Miloševića u srpnju 1995. gotovo da nisu ni izvještavali o događajima u Srebrenici. Glavna vijest 11. srpnja bila je Miloševićeva izjava za Time magazin u kojoj je najavio „mir za šest mjeseci“. Cenzolovka zaključuje da su nevladini mediji, koji su se protivili Miloševićevoj politici, bili „suzdržani i u nevjerici pred razmjerima zločina“, dok su režimski mediji zločin potpuno poricali.

Mitovi koji održavaju vlast

Nakon demokratskih promjena 5. listopada i svrgavanja Miloševića, većina optuženih za ratne zločine jedan po jedan bivali su izručeni Haškom sudu. Ratko Mladić i Radovan Karadžić osuđeni su na doživotne zatvorske kazne zbog ratnih zločina i genocida u Srebrenici.

Kad je 2010. u Skupštini Srbije, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, otvorena rasprava o rezoluciji o Srebrenici, o čemu su izvještavali i mediji, sve su se političke stranke složile da treba osuditi zločine nad nevinim žrtvama. No nisu se složile oko upotrebe riječi „genocid“.

Prema riječima Snježane Milivojević, rasprava o tome je li riječ o genocidu služi kao instrument autokratske vlasti za održavanje političkih mitova. „Autokracija se ovdje temelji na nacionalističkom mitu o malom, herojskom narodu koji unatoč svemu napreduje. Mit o uspješnoj sadašnjosti uključuje i herojsku prošlost, uvijek na pravoj strani povijesti, u kojoj ne može biti genocida u Srebrenici. Genocid u Srebrenici je ‘identitetsko pitanje’ kojim se poricanjem brani verzija prošlosti i sadašnjosti koja zločincima jamči nekažnjivost, a političke inspiratore i njihove nasljednike oslobađa odgovornosti.“

To se vidi i po reakciji voditeljice tijekom gostovanja oporbene političarke Biljane Đorđević na RTS-u. Na pitanje je li u Srebrenici počinjen genocid, odgovorila je potvrdno, na što je voditeljica rekla da više „ne želi razgovarati s njom“. Upravo takvo ideološko bojenje ovog zločina, kaže Atlagić, nosi političke implikacije. „Pojam genocida, koji je izvorno nastao kako bi se kvalificiralo do tada nezamislivo istrebljenje židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu, otvara brojna pitanja kada se pokušava napraviti paralela s onim što se dogodilo u Srebrenici, pitanje definicije skupine nad kojom je zločin počinjen, pitanje genocidne namjere i slično“, kaže Atlagić.

Opasnost „lutanja"

„Lutanje“ oko ovog pitanja otvara prostor za pogrešne interpretacije, smatraju stručnjaci s kojima je DW razgovarao. Najnoviji primjer je mural Ratka Mladića u Beogradu. Jedan dio građana prosvjedovao je protiv muralapolijevajući ga bojom, dok je drugi uklanjao boju i time „čuvao“ mural. Prijašnjih su se godina na utakmicama čuli i povici „Nož, žica, Srebrenica“, najčešće od ekstremnih desničarskih skupina ili navijača, nerijetko praćeni riječima: „Bit će reprize“.

S druge strane, Snježana Milivojević tvrdi da ovakvi incidenti predstavljaju oblik normalizacije ratnih zločina. Kaže da to nisu izolirani slučajevi, nego imaju svoju ulogu u stvaranju društvenog narativa u kojem ratovi iz 1990-ih nisu prošlost, već dio sadašnjosti.

„Navijačko skandiranje i murali koji veličaju ratne zločince, dok ih policija štiti od građana, znače da se prošlost preselila na gradske ulice i da se sukobi oko nje nastavljaju. Poricana prošlost nije samo živa, ona zapravo nije ni prošla. Ratovi iz 1990-ih, a posebno genocid u Srebrenici, i dalje razaraju, posramljuju i blokiraju ovo društvo, čak i kada se o njima javno šuti“, zaključuje Snježana Milivojević.

Ovaj članak je dio serijala koji DW objavljuje povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici. iz tehničkih razloga je prilog nešto promijenjen od prvotne objave.