Sjećanje na oslobođenje Auschwitza: "Rođena u paklu"

Na ceremoniju je doputovalo 56 preživjelih zatočenika. Crvena armija je 27. siječnja 1945. oslobodila logor smrti Auschwitz-Birkenau, koji je u okupiranoj Poljskoj stvorila nacistička Njemačka. Osloboditelji su u logoru zatekli još samo 7.000 logoraša, potpuno iscrpljenih i izgladnjelih.

Nacisti su između 1940. i 1945. u Auschwitzu i okolnom kompleksu logora ubili preko milijun ljudi. Najveći broj njih su bili Židovi. Ali su isto tako žrtve zločinačkog režima postali i brojni Sinti i Romi, politički zatvorenici, homoseksualci, logoraši iz Poljske i drugih zemalja. Auschwitz je postao simbol Holokausta, njegov „glavni grad", kako je formulirao povjesničar Peter Hayes. To je bio industrijski pogon smrti čije dimenzije su se mogle shvatiti tek desetljećima kasnije. Ako su uopće shvatljive.

Bez političkih govora

80 godina kasnije su na veliki skup kojim se obilježava oslobođenje logoraša došli bivši zatočenici, službeni i počasni gosti. Iz Njemačke su doputovali predsjednik Frank-Walter Steinmeier i kancelar Olaf Scholz. Za razliku od prethodnih godišnjica ovoga puta nije bilo govora političara, iako su doputovale delegacije iz 60 zemalja. „Mi ne trpimo zaborav, ni danas, ni sutra“, napisao je umjesto toga njemački kancelar Scholz na društvenim mrežama.

Ipak govori nisu prošli bez politike. Tematiziran je teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. Predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Ronald S. Lauder je rekao da židovske studente izoliraju svugdje u svijetu. Dodao je da je Izrael kao jedina židovska država sada stavljen na stup srama.

Ipak su prije svega govorili ljudi koji su preživjeli Auschwitz. Marian Turski, Janina Iwanska, Tova Friedman i Leon Weintraub. „Uvijek sam mislila da je 27. siječnja moj rođendan. Mnogi prijatelji i ne znaju da to nije moj stvarni dan rođenja“, rekla je Tova Friedman na početku svog govora.

Turski: „tsunami antisemitizma"

Marian Turski podsjetio je prisutne na sve one koji ne mogu biti tu: „Naše misli trebaju biti upućene onima, svim onim milijunima, koji nam nikada nisu mogli ispričati što su osjećali, jer ih je požderalo masovno uništenje."

Preživjeli logoraši su tematizirali svoja logorska iskustva i iz njih pokušavali izvući neku vrstu pouke za sadašnjicu. Turski je rekao da se trenutno u svijetu događa „tsunami antisemitizma" i apelirao na publiku: „Okončajte to!“ Zatražio je minutu šutnje.

Preživjelih logoraša je sve manje, a njihova iskustva održavaju sjećanje živim. Nekoliko dana prije službene ceremonije u Krakovu i Oświęcimu organizirani su susreti s preživjelima. U Krakovu je organizator bio Muzej Galicije. Sudjelovala je i Lidia Maksymowicz. Imala je samo tri godine kada su ju deportirali u Auschwitz i dopala je u ruke zloglasnom nacističkom liječniku Josefu Mengeleu. Mučio ju je eksperimentima s fiziološkim otopinama. Poslije rata je Maksymowicz bila odvojena od majke i usvojena. Priča da je sve morala učiti ispočetka i osjećala se „kao divlja životinja koja ima samo instinkt preživljavanja“.

Rođena u logoru smrti

Stefania Wernik je jedna od posljednjih svjedokinja, mada se ne sjeća Auschwitza. Ona je bila tek nekoliko mjeseci stara kada je oslobođena iz logora. Kaže da je mjesto njenog rođenja – „pakao“. Rodila ju je u studenome 1944. Poljakinja koju su zbog krijumčarenja deportirali u logor u travnju 1944. Bila je u drugom mjesecu trudnoće. Dugo je to krila. Kada se saznalo da je trudna dozvolili su joj da rodi dijete, ali logorski uvjeti su bili surovi. Stefania Wernik je imala samo dva kilograma kada je bila rođena. Svoju priču je ispričala dan prije ceremonije u Međunarodnom mjestu susreta u Oświęcimu, dakle u mjestu koje su 1940. nacisti nazvali Auschwitz i koje se nalazi odmah do logora.

Sala je bila puna. Oko 80 osoba u starosnoj dobi između 17 i 25 godina, najveći broj njih je bio iz Njemačke, ali bilo je i posjetitelja iz Francuske i Poljske. Mladi ljudi pažljivo su slušali što im priča Wernik. Oni su sudionici susreta mladih u organizaciji njemačkog Bundestaga. Prethodnog dana su posjetili memorijalni kompleks Auschwitz.

Žrtve Josefa Mengelea

Priču su slušali u potpunoj tišini. Poslije posljednjih riječi ustali su i aplaudirali. Neki su imali suze u očima. Wernik je rekla: "To što sam popila s majčinim mlijekom nosit ću uvijek u sebi. Ne mogu se tek tako smijeati."

Rekla je da je sve do danas često bolesna i iscrpljena i da joj je vjerojatno ozloglašeni logorski liječnik Josef Mengele kao bebi nešto ubrizgao injekcijom. Često ima osip. Wernik teško priča, mora raditi kratke pauze da bi se pribrala.

Mladi sudionici imali su brojna pitanja o njenoj traumi i što joj je dalo nadu. Wernik je strpljivo odgovarala, nije htjela preskočiti nijedno pitanje. Njeni odgovori su istovremeno i blagi i tužni.

Za 21-godišnjeg Petera Cellestina Krausa to je bio susret koji će dugo pamtiti. „Holokaust je pokušao dehumanizirati ljude i pretvoriti ih u brojke. Mi im moramo vratiti njihovu ljudsku prirodu, vratiti im lice, kako bismo shvatili da je postojalo milijun ljudi koji su sanjali o sutrašnjici koju nikada nisu doživjeli."

Preživjeli stalno podsjećaju na takve ljude. Tova Friedman kaže: „Rođenjem smo dospjeli u moralni vakuum." Milijuni to nisu preživjeli. „Ali mi smo sve do danas ovdje kako bismo objavili i obećali da nikada nećemo dozvoliti da se povijest ponovi."

U publici je bila i Stefania Wernik. Prethodnog dana se na jednom skupu direktno obratila mladim ljudima, prethodno je zapisala to obraćanje. Sada pokazuje na papiru: „Nikada više rat. Nikada više fašizam. Ostanite budni kako se tako nešto ne bi ponovilo", rekla im je Wernik. „To sam napisala. Rođena u paklu, u Auschwitz-Birkenauu".

ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku