Razaranje Dresdena prije 80 godina: rat i svjedoci vremena

Victoru Klempereru dugujemo neka od najupečatljivijih svjedočanstava o zračnim napadima na Dresden 13. i 14. veljače 1945. Ovaj romanist i lingvist zabilježio je pakao u svojim čuvenim dnevnicima:

„Vrlo brzo se začulo sve dublje i glasnije zujanje nadolazećih eskadrila, nestalo je svjetlo, prasak u blizini… Pauza da se udahne, klečali smo zgrčeni između stolica, iz nekih grupa dopirali su jecaji i plač. Novi nalet zrakoplova, novi udar. Ne znam koliko puta se to ponovilo."

Tragedija s oko 25.000 mrtvih bila je spas za Klemperera. Židova koji je prešao na kršćanstvo nacisti bi inače deportirali u logor istrebljenja – kao što su to učinili s milijunima prije njega. 

Teška borba s mitovima

Razaranje Dresdena prije 80 godina može se sagledati i na taj način, iz Klempererove osobne perspektive. Originali njegovih povijesno značajnih dnevnika o nacističkom razdoblju od 1933. do 1945. danas se čuvaju u Saskoj državnoj i sveučilišnoj biblioteci u Dresdenu (SLUB).

Sudbina ovog grada, koji je prelijep i pored mnogih ratnih ožiljaka, predstavlja poučan primjer kako se namjerno konstruiraju legende i mitovi. I koliko je teško boriti se protiv njih – ma koliko oni bili lažni i obmanjujući.

Da, zračni napadi Britanaca i Amerikanaca 13. i 14. veljače 1945. bili su vojno diskutabilni, s obzirom na to da je kraj Drugog svjetskog rata bio blizu.

Ali ne, ciljano bombardiranje, koje je donijelo puno patnje i nevinima, ne mijenja ništa u svezi s ratnom krivnjom Njemačkog Reicha pod Adolfom Hitlerom.

Misli o smrti u trenucima najveće nevolje

To što je Klemperer preživio bila je čista sreća. Ipak, u svom dnevniku povjerio je i misli o smrti: „Ispred mene je bila velika čistina, usred nje ogroman krater. Prasak, svjetlo kao dan, udari. Nisam mislio ništa, čak nisam osjećao ni strah, samo neizmjernu napetost. Mislim da sam očekivao kraj.“

Na drugom mjestu piše: „Nisam mogao razaznati pojedinačne stvari, vidio sam samo plamen svugdje oko sebe, slušao buku vatre i oluje, osjećao strašnu napetost.“

Nepopravljivi desni ekstremisti i antisemiti neće biti dirnuti ovakvim duboko ljudskim svjedočanstvima jednog preživjelog. Pogotovo zato što potječu od čovjeka koga su nacisti primorali da nosi žutu šestokraku zvijezdu. Današnjim nacistima cilj je poricanje povijesti i kult žrtve. Zato preuzimaju laži svojih zločinačkih uzora i raspredaju priče o pola milijuna mrtvih.

Povjerenstvo povjesničara pobija lažne tvrdnje

Činjenice ih ne zanimaju. Ignoriraju čak i provjerljive nalaze znanstvenika poput Thomasa Widere iz Instituta Hannah Arendt za istraživanje totalitarizma u Dresdenu (HAIT). On je bio dio povjerenstva povjesničara koje je 2010. utvrdilo broj žrtava, nakon pet godina istraživanja i traganja za dokazima: najmanje 18.000, najviše 25.000.

Druge tvrdnje su, temeljnim proučavanjem dokumenata i iscrpnim analizama materijala, odbačene kao mitovi. Widera u razgovoru za Deutsche Welle kao primjer navodi špekulacije o stotinama tisuća neregistriranih izbjeglica među žrtvama.

Netočno je i da je u vatrenoj oluji vladala temperatura od 2.000 stupnjeva Celzijevih i da su zbog toga desetine tisuća ljudi izgorjeli bez traga. To je isključeno analizom temperature. „Pobijena je tvrdnja da je veliki broj tijela sagorio u pepeo ili da ona nisu pronađena.“

Većina mrtvih, kaže povjesničar, sahranjena je u mjesecima neposredno nakon napada i po završetku rata. Ipak, još dugo je ostalo nejasno koliko je ljudi doista izgubilo život u vatrenom paklu. Jer sistematsko raščišćavanje ruševina u Dresdenu započelo je tek krajem 1940-ih. Tom prilikom su pronađeni i ljudski ostaci – „ali ne u velikom broju“.

Desni ekstremisti zloupotrebljavaju Dresden kao mesto okupljanja

U vrijeme DDR-a govorilo se o 35.000 mrtvih. Taj broj je zasnovan na registriranim tijelima i procjenama, objašnjava Widera. Konačnim ciframa utvrđenima tek 60 godina kasnije, komunisti su makar bili znatno bliži nego nacisti.

Ubrzo nakon njemačkog ujedinjenja 1990. neonacisti su odabrali Dresden kao svoje najvažnije mjesto javnog okupljanja: na vrhuncu tog pokreta njih više od 6.000 je marširalo ulicama grada, često ulazeći u sukobe s lijevim protu-demonstrantima.

Dugo se činilo da grad nema ideju kako da se suprotstavi neonacističkom skupu, eufemistički nazvanom „tužna povorka“. Ali ta vremena su prošla. Već godinama se kroz raznovrstan program podsjeća i na bombardiranje Dresdena i na nacističku prošlost koja mu je prethodila: izložbe, književne večeri, predavanja i kazališne predstave, koncerti, komemoracije na grobljima i u crkvama.

Kad padne mrak, formira se lanac ljudi

Civilno društvo pruža otpor. Uvijek iznova ostavlja snažan utisak ljudski lanac koji se od 2010. svake godine 13. veljače formira na obalama Labe i mostovima. Dok zvone crkvena zvona, tisuće ljudi se šutke hvataju za ruke, odajući počast žrtvama i istovremeno šaljući jasan signal protiv desnog ekstremizma.

Povodom 80. godišnjice bombardiranja, pod sloganom „Budućnost kroz sjećanje“, grad je pozvao svjedoke tog vremena i mlade iz Dresdena i europskih gradova. Prema službenim podacima, cilj je da se prije svega mlađim generacijama približi svijest o tome da demokracija nije nešto što se podrazumijeva, niti garant da se diktature i režimi nepravde mogu zauvijek spriječiti.

Mladi se susreću sa svjedocima povijesti

Gosti, starosti između 18 i 21 godine, dolaze iz Coventryja (Engleska), Wroclawa i Gostyna (Poljska), Ostrave (Češka), Rotterdama (Nizozemska), Strasbourga (Francuska), Salzburga (Austrija), Hmeljnickija (Ukrajina) i Suttgarta (Njemačka). 

Gradonačelnik Dresdena Dirk Hilbert s velikim zadovoljstvom pozdravlja ovo međunarodno okupljanje: „Oni koji se još sjećaju susreću se s onima koji će ta sjećanja prenijeti narednim generacijama i time u budućnost.“ To je zajednički zadatak – danas i sutra – odlučno se zalagati za demokraciju, građanske slobode i mir, ističe Hilbert koji je rođen u Dresdenu. „Posebno u ovako izazovnim vremenima, svaki tračak hrabrosti, svako malo djelo predstavlja dragocjen doprinos."