Radioaktivni otpad: zašto Finska ima rješenje a Njemačka ne?

Travanj 2025. Pod najstrožim sigurnosnim mjerama kreće prijevoz visoko radioaktivnog tereta. Riječ je o prvom i jedinom prijevozu nuklearnog otpada u tzv. Castor spremnicima u Bavarsku. Nuklearni otpad se iz inozemstva, gdje je bio na preradi, vraća tamo gdje je i nastao. Upravo kako to nalaže Zakon o atomskoj energiji. Odredište: okrug Landshut, Donja Bavarska, privremeno skladište Isar. Nejasno je koliko će dugo visoko radioaktivni otpad ondje ostati. U Bavarskoj i ostalih 15 privremenih skladišta diljem Njemačke trenutno se skladišti ukupno 1.750 Castora. Jer, potraga za trajnim odlagalištem odvija se vrlo sporo.

Potpuno drugačija situacija je 2.000 kilometara sjevernije, na malom poluotoku Olkiluoto u Finskoj. Oko 450 metara ispod zemlje trenutno se dovršava nešto jedinstveno: prvo trajno odlagalište za visoko radioaktivni nuklearni otpad. Zove se Onkalo, što u prijevodu znači „mala špilja".

Još uvijek se istrošene gorive šipke nalaze u podzemnim privremenim skladištima; u Onkalu se vade, suše i umeću u nove čelične spremnike, koji se potom umetnu u bakrene kapsule: poklopac, zavarivanje, sve je to automatizirano. „Ovo je magično mjesto", kaže gotovo ganuto, Pasi Tuohimaa u tzv. prostoriji za kapsuliranje. „Ovakva prostorija postoji samo jednom na svijetu." On je glasnogovornik tvrtke Posiva, koja gradi odlagalište. Tvrtka je zajedničko ulaganje u kojem sudjeluje i finski operator nuklearnih elektrana.

Mreža tunela i okna

Pasi Tuohimaa već je primio znanstvenike i novinare iz cijeloga svijeta u razgranatoj mreži tunela i okna duboko pod zemljom. To i ne čudi –noge zemlje koje imaju ili su imale nuklearne elektrane traže rješenje za nuklearnu ostavštinu. „Spremnici s nuklearnim otpadom ovdje se umeću u stijene stare 1.900 milijuna godina", kaže Tuohimaa. „Ako pitate geologa kolika je vjerojatnost da bi te stijene mogle biti oštećene, samo će se nasmijati."

Prije više od dva desetljeća općinsko vijeće Eurajokija, mjesta s nešto više od 9.000 stanovnika, velikom je većinom glasalo za zakopavanje finskog nuklearnog otpada na općinskom zemljištu. Na žučnerasprave o odlagalištima u Njemačkoj Finci samo odmahuju glavom. I dalje se oslanjaju na nuklearnu energiju i smatraju da oni koji od nje imaju koristi, moraju također ponuditi rješenje za otpad. Većina stanovništva također vjeruje da će operatori nuklearnih elektrana izgraditi sigurno trajno odlagalište duboko u granitu.

Povoljni uvjeti umjesto „najveće moguće sigurnosti"

I upravo tu leži razlika: Finci rade s prikladnim lokalitetom. Njemačka je postavila ambiciozniji ciljtraži se „najbolja moguća lokacija". Nakon što je odlagalište u bivšem rudniku soli u Gorlebenu u Donjoj Saskoj prije nekoliko godina otpalo kao mogućnost, potraga je započela iznova, praktički od nule.

Zato društvo zaduženo za traženje, „Savezno društvo za odlaganje otpada", pretražuje cijelu Njemačku. Postupno se isključuju određena područja, proces eliminacije traje. Još uvijek je 44 posto državnog teritorija u igri. Na kraju bi trebala ostati jedna lokacija, nekad se govorilo da bi to moglo biti 2031., danas se spominje 2074.

Kada će to zaista biti, nitko više ne želi precizno navesti godinu, pa ni direktorica Saveznog društva za odlaganje otpada, Iris Graffunder: „Ono što me čini iznimno optimističnom jest to što u Njemačkoj imamo vrlo dobre geološke formacije. Ne postavlja se pitanje hoćemo li naći lokaciju, nego gotovo da imamo luksuz izbora. Zato sam vrlo optimistična da ćemo do sredine stoljeća uspjeti pronaći vrlo dobru lokaciju s najvećom mogućom sigurnošću."

Skepsa stručnjaka prema rokovima

Stručnjaci poput Brune Thomauskea znatno su skeptičniji prema rokovima. Ovaj fizičar je radio za Savezni ured za zaštitu od zračenja, bio je šef nuklearne energije u energetskom koncernu Vattenfallu, a kasnije i znanstvenik. Desetljećima se bavi temom trajnog odlagališta i zbog svojih izjava izazvao je i kritike.

Prema njegovim riječima, očekivati da će se pronaći lokacija koja osigurava najveću moguću sigurnost, ostaje financijski podnošljiva i uključuje javnost, jednostavno nije realno. On polazi od toga da prije 2079. neće biti pronađena lokacija koja još mora biti provjerena, odobrena i izgrađena, tako da u ovom stoljeću, kako zaključuje, još nećemo imati trajno odlagalište".

Potpuno drugačije u Finskoj, 400 metara ispod zemlje: postrojenje je spremno za rad, a sljedeće se godine očekuje početak skladištenja prvog visoko radioaktivnog otpada. U Njemačkoj će radioaktivna ostavština još desetljećima ostati u nadzemnim privremenim skladištima. Što o tome misli, glasnogovornik Tuohimaa komentira tek kad se kamera ugasi. Mora ostati diplomatski, kaže – nasmije se.