Putinove propale ambicije na Bliskom istoku

Rusija i Iran su tek u siječnju u veličanstvenoj Velikoj dvorani Kremlja svečano potpisali strateški sporazum – kao signal svijetu da se dvije države, koje je Zapad izopćio, sada zbližavaju. Više nego ikada u svojoj novijoj povijesti.

Samo pet mjeseci kasnije, nakon izraelskog napada na Iran, čini se da Rusija nije baš voljna pomoći svom partneru. Istina, zajednički sporazum ne predviđa nikakvu obvezu pomaganja u slučaju napada, no mule u Iranu su sigurno očekivale više od pukih toplih riječi kada su početkom tjedna u Moskvu poslale ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija.

Predsjednik Vladimir Putin ga je srdačno primio, razgovarao s njim oko sat vremena, najoštrije osudio izraelski napad i rekao da se poduzimaju napori kako bi se pomoglo iranskom narodu. Kako točno – to je, barem u javnom dijelu razgovora, ostalo nejasno.

Putinov glasnogovornik je prethodno već dao do znanja da su politička podrška i posredničke ponude već velika pomoć. No to zasigurno nije ono čemu se Teheran nadao.

Putin u nezgodnoj situaciji

Površno gledano, Rusija može profitirati od rata u regiji – što više cijene nafte rastu, to bolje za Moskvu. No situacija za Putina ipak nije jednostavna. Vojno se očito ne želi angažirati, već i zbog vlastitog rata u Ukrajini. A ni izravni sukob s Izraelom radi Irana si ne može – i ne želi – priuštiti.

Politički se radi o tek nedavno uspostavljenim krhkim vezama sa SAD-om – Putin definitivno ne želi pokvariti odnos s Donaldom Trumpom. Američki predsjednik ga je tek odnedavno počeo ponovno percipirati kao ravnopravnog partnera. Time je Putin probio barem dio izolacije u zapadnom svijetu – i tako se približiti svom cilju ukidanja neugodnih sankcija.

U ostatku svijeta nije izoliran i u nekim državama, koje Putin smatra svojim taborom i koje računaju na njegovu potporu, sada se vjerojatno s nevjericom prati razvoj događaja: ostavlja li Rusija upravo još jednog saveznika na Bliskom istoku na cjedilu?

Pad Asada – udarac za Rusiju

Kad su slavljenici iz redova sirijske dijaspore prošle godine na balkonu veličanstvenog sirijskog veleposlanstva u središtu Moskve, nedaleko od Kremlja, podigli zastavu nove Sirije, to je bio konačan dokaz da je Rusija izgubila svog do tada najvažnijeg partnera na Bliskom istoku. Odnosno da Putin nije mogao – ili nije htio – spasiti tadašnjeg sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.

Poslao je isprva nekoliko borbenih zrakoplova, ali je saveznika vrlo brzo prepustio njegovoj sudbini. Asad je pobjegao s obitelji i pratnjom u Moskvu. Rusija je očito prepoznala da vojna intervencija više ne bi promijenila mnogo. Pad režima bio je ozbiljan udarac za ruske ambicije na Bliskom istoku.

Faza novog utjecaja

Pod Asadovim režimom Sirija je postala središnja točka ruske bliskoistočne politike. Prije deset godina Rusija je vojno intervenirala u građanskom ratu i održavala Asada na vlasti borbenim zrakoplovima i bombama.

Rusija je tada dobila vojne baze u zemlji, uključujući strateški važnu luku Tartus, i vlastiti pristup Sredozemlju. Moskva je ponovno stekla stari utjecaj, postala je – kao u sovjetsko doba – važan igrač u složenoj mreži moći regije.

Rusija se povezala i s drugim državama Bliskog istoka: pristupila je, primjerice, proširenom naftnom kartelu OPEC+. To je značilo i približavanje Saudijskoj Arabiji – i dodatne mogućnosti utjecaja na države Perzijskog zaljeva.

U složenom balansu Putin je dugo održavao i dobre odnose s Benjaminom Netanyahuom u Izraelu – s ciljem da se nametne kao posrednik i poznavatelj Bliskog istoka kojega se ne može zaobići.

Dva "izopćenika" 

Rusija je željela bliske odnose i s Iranom. Zajedno su se u Siriji borili protiv Asadovih protivnika, a kasnije, kad je Rusija započela vlastiti rat protiv Ukrajine, došlo je do još jednog zajedničkog nazivnika: kao i Teheran, i Moskva se suočila s sve oštrijim sankcijama Zapada.

Međusobna trgovina dvaju “izopćenika” rasla je, Rusija je postala najveći strani investitor u Iranu. I: Iran je isporučivao dronove koji su bili posebno važni za Rusiju u prvim mjesecima rata, a kasnije i tehnološku pomoć zahvaljujući kojoj Rusija sada može sama proizvoditi slične dronove.

Zato se strateški sporazum s početka godine činio logičnim. Iran i Rusija su ga sklopili i u iščekivanju novog mandata Donalda Trumpa – nitko tada nije mogao znati koliko će on oštro uzeti na nišan te dvije države.

Što Putin sada još može učiniti?

Sada je sve drukčije. Trump pruža ruku Putinu, a demonstrira silu prema Iranu. Putin sada ponovo može pokušati nametnuti se kao posrednik. Ako želi zadržati režim mula kao svoju polugu utjecaja u regiji, a da pritom ne ugrozi odnose s ostalima i još pri tome impresionira Trumpa, posredništvo je njegova jedina šansa.

No nije jasno je li njegova mreža kontakata još dovoljno jaka. Ako ne uspije, morat će birati između starog saveznika Irana – i Trumpove Amerike.

Utočište u poslovnoj četvrti?

Bivši sirijski moćnik Asad navodno se još uvijek zajedno s odanim pristašama nalazi u Rusiji. Njegova obitelj navodno posjeduje skupe stanove u staklenim tornjevima luksuznog moskovskog poslovnog kvarta Moscow City.

Luksuzni azil – više od toga Rusija na kraju nije mogla ponuditi sirijskom savezniku. Ako iranski režim ipak padne, Moskva bi mogla postati pogodno utočište i za mule.