Provjera činjenica: mit o broju stradalih u Dresdenu 1945.

Kasno uvečer 13. veljače 1945. godine britanska i američka avijacija započeli su razorne zračne napade na Dresden. Do podneva 15. veljače požari izazvani bombardiranjem su se proširili na velikom području, usmrtivši na tisuće ljudi i gotovo uništivši stari grad.

Nakon napada, preživjeli su slagali tijela poginulih kako bi ih spalili i tako spriječili širenje zaraza. Fotografije Waltera Hahna ostale su duboko urezane u sjećanje mnogih Nijemaca.

Čak i 80 godina nakon bombardiranja Dresdena u Drugom svjetskom ratu, rasprave o broju žrtava ne jenjavaju. Iza njih često stoji pokušaj instrumentalizacije napada u političke svrhe.

Tvrdnja:

„Ako nikada niste čuli za zapaljive bombe bačene na Dresden, propustili ste značajan dio povijesti. To se dogodilo u Drugom svjetskom ratu kada su saveznici bombardirali civilni grad u Njemačkoj. Stotine tisuća nevinih ljudi izgubilo je živote. U školama se to uglavnom prešućuje jer ne odgovara službenoj verziji priče...", tvrdi se u jednoj objavi na mreži X od 17. siječnja 2025. godine. Drugi korisnik X-a navodi brojku od 100.000 do 130.000 žrtava. Među desničarskim ekstremistima kruže čak i tvrdnje o 250.000 stradalih, što pokazuje i transparent jedne aktivističke skupine u Einbecku, Donja Saska, iz 2020. godine.

Provjera činjenica: netočno

Prema znanstvenim saznanjima, prikupljenima u okviru višegodišnjeg rada Komisije historičara i objavljenima 2010. godine, broj žrtava je bio znatno manji od „stotina tisuća". Prema njihovim istraživanjima, u bombardiranju od 13. do 15. veljače 1945. godine stradalo je do 25.000 ljudi.

Procjena broja žrtava u DDR-u

Nakon kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. godine, Dresden je postao dio sovjetske okupacijske zone, koja je 1949. prerasla u Njemačku Demokratsku Republiku (DDR). „U DDR-u su nekadašnji saveznici, kasnije zapadne sile, prikazani kao 'ratni huškači'. Dresden je postao simbol toga", kaže sociologinja iz Dresdena Claudia Jerzak.

Na osnovu analize funkcionera SED-a Maxa Seydewitza, koji je 1955. u svojoj knjizi „Zerstörung und Wiederaufbau von Dresden" (Uništenje i obnova Dresdena) procijenio broj poginulih na 35.000, režim DDR-a je ovu brojku prihvatio kao službenu i nije je dovodio u pitanje do svog raspada 1989/90. godine.

Nakon mirne revolucije 1989/90. i ujedinjenja Njemačke, došlo je do jačanja nacionalizma, kaže Jerzak. Desničarski ekstremisti tada su preuzeli nacističku propagandu koja je stvorila „mit o Dresdenu kao nevinoj metropoli i gradu kulture koji je bez razloga uništen". Kako bi se suzbile spekulacije o broju žrtava, gradonačelnik Dresdena i parlament Saske formirali su 2004. godine Komisiju historičara, koja je trebala istjerati stvari na čistac.

Rezultati Komisije historičara u Dresdenu

Nakon više od pet godina rada, znanstvenici su 2010. godine objavili završni izvještaj. Prema dokumentima Dresdenske policije, tadašnje vlasti procijenile su broj poginulih na ukupno 25.000 ljudi. Komisija je provjerila ove podatke s pomoću brojnih drugih izvora i istraživanja i potvrdila njihovu vjerodostojnost.

Povjesničari su također opovrgli tezu da su deseci ili stotine tisuća izbjeglica iz „njemačkih područja na istoku" boravili u Dresdenu i tamo stradali bez ikakvog traga. Svaki izbjeglički vlak ,koji bi stigao u Dresden, morao je napustiti grad u roku od 24 sata, zbog ozbiljne nestašice prostora u ratnim uvjetima, objašnjava član Istražne komisije Michael Neutzner. Stoga se procjenjuje da je te noći u Dresdenu bilo nekoliko tisuća izbjeglica, ali ne više od toga.

„Pet desetljeća vjerovali smo da je poginulo 35.000 ljudi, ali sada smo znanstvenim metodama dokazali da je 25.000 ljudi stradalo", kaže Thomas Kübler, direktor Gradskog arhiva Dresdena i član Komisije. Ova saznanja izazvala su burne reakcije. Tako je na primjer ogranak AfD-a u pokrajini Saarland u objavi na X-u tvrdio da se brojke „do danas namjerno umanjuju".

Odakle dolazi netočna tvrdnja o stotinama tisuća žrtava?

Već neposredno nakon napada na Dresden postojale su različite procjene broja žrtava. Švedski list „Svenska Dagbladet" je 25. veljače 1945. godine objavio da „još nitko ne zna točan broj poginulih, ali prema dostupnim informacijama, on je vjerojatno bliži brojci od 200.000 nego 100.000 stradalih".

Ovu brojku preuzelo je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova u telegramu, poslanom diplomatskoj misiji u Bernu, uz napomenu da se upravo ta formulacija treba koristiti u komunikaciji o Dresdenu. Historijska komisija ovu akciju smatra dijelom „intenzivne i uspješne propagandne kampanje protiv ratne strategije savezničkih snaga". Nema dokaza za točnost procjene švedskog lista - vjerojatno su je švedski novinari preuzeli s nacističkih press-konferencija.

Kasnije procjene broja žrtava također nemaju vjerodostojne izvore. Primjerice, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je u objavi na X-u navelo da se radilo o 135.000 mrtvih, ali bez navođenja izvora.

Ovu brojku preuzeo je i kontroverzni britanski autor i negator holokausta David Irving, koji je u jednoj od verzija svoje knjige (iz 1966.)  „Der Untergang Dresdens" (Pad Dresdena, prvo izdanje objavljeno 1963.) tvrdio isto. Irving se pozvao na navodno „Naređenje br. 47" jednog visokog SS i policijskog časnika od 22. ožujka 1945. godine, ali je još 1945. tadašnji gradonačelnik Dresdena Walter Weidauer dokazao da je taj dokument falsifikat.

Weidauer, a kasnije i britanski povjesničar Richard J. Evans, koji je 2000. godine svjedočio kao vještak u sudskom procesu protiv svog sunarodnjaka Irvinga, došli su do zaključka da je ovaj morao biti svjestan nedostatka dokaza i autentičnosti tog ali i drugih dokumenata.

2005. godine je bivši svjedok i autor Wolfgang Schaarschmidt tvrdio da je 40.000 žrtava tajno pokopano u šumi blizu Dresdena. Istraga Komisije historičara je pokazala da je ova tvrdnja neutemeljena, navodeći da bi takvu masovnu grobnicu i tajno ukopavanje žrtava bilo nemoguće sakriti kako iz propagandnih tako i logističkih razloga.

Revizionistički mit o Dresdenu

Neonacisti i desničarski ekstremisti i danas njeguju revizionistički mit o Dresdenu, kao što pokazuje i letak stranke Der Dritte Weg  (Treći put) iz 2021: „Ubojice Dresdena su današnji ratni huškači! (...) Zahtijevamo: (...) Kraj poricanja i omalovažavanja njemačkih žrtava".

Međutim, o tome nema ni govora. „Sva ova saznanja ne mijenjaju činjenicu da je Dresden bio žrtva bombardiranja", kaže arhivar Kübler. Stoga će se i ove godine, 13. veljače, građani Dresdena okupiti kako bi prisjetili razaranja i žrtava bombardiranja.