Prazna blagajna njemačkog mirovinskog osiguranja

„Djeca se uvijek rađaju.“ Ovu rečenicu navodno je izrekao prvi njemački kancelar Konrad Adenauer – otac sedmero djece – kada je 1955. godine bilo riječ o tome kakav mirovinski sustav treba dobiti Njemačka. Pod Adenauerovim pritiskom odlučeno je da se primjeni tzv. generacijski ugovor. To znači da radno aktivno stanovništvo financira umirovljenike doprinosima od svoje plaće.

Sustav je mogao funkcionirati samo ako stopa nataliteta ostane visoka, a očekivani životni vijek nizak. Godine 1955. svaka je žena statistički gledano još uvijek rađala 2,3 djeteta, a često i više. Ako se zbroje rođenja u tadašnjoj Saveznoj Republici i DDR-u, do kraja 60-ih svake se godine rađalo znatno više od milijun djece. Godine 1964. bilo ih je čak 1,35 milijuna. Ova generacija, koja se od njemačkog ujedinjenja 1990. naziva „baby boomeri", bila je demografski vrhunac.

Njemačka ubrzano stari

No s početkom 70-ih godina nastupile su promjene – učinkovita kontracepcijska sredstva postala su skoro svima dostupna. Godine 1975. rođeno je na području obje Njemačke samo još oko 785.000 djece. Od tada se taj broj nije znatno povećao, a sada se upravo generacije s najviše rođenih približavaju mirovini. Savezni zavod za statistiku izračunao je da će do 2039. trećina svih sada još zaposlenih otići u mirovinu. „Mlađe dobne skupine brojčano neće moći nadomjestiti baby boomere“, stoji u priopćenju Zavoda.

„To dugoročno povećava pritisak na socijalne sustave, jer manji broj obveznika plaćanja doprinosa i poreza mora financirati više ljudi", kaže Stefan Kooths iz Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW) za novinsku agenciju Reuters. „To ukupno zaoštrava sukobe oko raspodjele."

Zaposleni i poduzeća, koji zajedno uplaćuju u mirovinsko osiguranje, morat će računati s rastućim doprinosima. To, kaže Kooths, čini Njemačku manje privlačnim mjestom za ulaganja i kvalificiranu radnu snagu. Prijeti spirala silaznog kretanja – rast doprinosa i odlazak dobro kvalificiranih radnika, koji su u pravilu i vrlo mobilni, pojašnjava Kooths.

Ne zamjerati se (starijim) biračima

Potrebne su ideje kako stabilizirati mirovinski sustav. Već godinama generacijski ugovor koji je uveo Adenauer više ne funkcionira. Godine 1962. šest zaposlenih financiralo je jednog umirovljenika. Godine 2020. to je bilo 1,8 zaposlenih – s daljnjim padom. Mirovine se danas mogu financirati samo zato što država svake godine uplaćuje sve veći iznos poreznog novca u mirovinsku blagajnu. Sada oko 100 milijardi eura godišnje - to je već među najvećim stavkama saveznog proračuna.

Na mogući kolaps mirovinskog sustava upozorava se već dugo. No politika je malo toga učinila. S jedne strane, zato što se nije htjelo zamjeriti mnogim starijim biračima. S druge strane, u proteklih deset godina zabilježen je demografski oporavak zahvaljujući doseljavanju u Njemačku. Ova savezna vlada je čak otišla tako daleko da je fiksirala stopu prema kojoj se visina mirovine određuje u odnosu na dotadašnja primanja – na oko 48 posto i to želi održati do 2031.

Ideja o solidarnom doprinosu „boomera"

Godine 2026. jedna će komisija započeti s izradom prijedloga za temeljitu mirovinsku reformu. Istodobno se traže i kratkoročne ideje. Znanstvenici Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja (DIW) predlažu uvođenje solidarnog doprinosa za pripadnike generacije „baby boomera".

To znači da bi bogatiji umirovljenici morali dati svoj dodatni doprinos. Posebni porez od deset posto na sve prihode u starosti – dakle i na imovinu i na mirovine iz dobrovoljnog mirovinskog osiguranja – uz neoporezivi iznos od oko 1.000 eura mjesečno, opteretio bi, prema izračunima stručnjaka, samo umjereno oko 20 posto kućanstava s najvišim mirovinama.

Ne prebacivati teret na mlađe

„Baby boomeri bi trebali stajati iza svojih odluka", obrazlaže taj prijedlog šef DIW-a Marcel Fratzscher u intervjuu za list Süddeutsche Zeitung. „Imali su malo djece, a radni vijek jedva je rastao u skladu s očekivanim životnim vijekom. Zato bi trebali dati financijsku naknadu.“ Uz to, s rastom životnog vijeka znatno rastu i troškovi za zdravstvo i njegu. Taj teret se ne može prebacivati na mlađe, smatra Fratzscher.

Te ideje DIW-a naišle su na brojne kritike. Političari vladajućeg konzervativnog CDU-a uglavnom odlučno odbijaju te prijedloge. Uvođenje solidarnog doprinosa „baby boomera" stvorilo bi nesigurnost, kritizirala je povjerenica vlade Gitta Connemann (CDU) na RTL-u. „Nekome tko odlazi u mirovinu, tko je izračunao svoje prihode, ne mogu preko noći reći: uzimam ti deset posto.“

Anja Piel, članica uprave Njemačkog sindikalnog saveza, kritizira da nikome nisu potrebni prijedlozi koji samo preraspodjeljuju teret manjka novca za mirovine na same umirovljenike. „Osim toga, solidarni doprinos na mirovine ostavlja najveće prihode u zemlji netaknutima: prihode od najamnina i zakupa, dobit poduzeća i kamata", kaže Piel.

Mirovinski sustav se mora reformirati

Unatoč suprotnim mišljenjima, široko je prihvaćen konsenzus da se mirovinski sustav mora reformirati. Pogotovo jer sve više umirovljenika ne može živjeti od svojih mirovina, budući da one ovise o visini plaće. Tko je u životu malo zarađivao, prima i nisku mirovinu.

U Njemačkoj samo zaposleni u radnom odnosu moraju uplaćivati dio prihoda u mirovinsku blagajnu. Stopa iznosi 18,6 posto i dijeli se pola-pola između poslodavaca i zaposlenika. Državni službenici, dakle zaposleni u javnoj službi, privatnici i neke druge skupine zanimanja oslobođeni su te obveze. Tako u Njemačkoj u mirovinsku blagajnu uplaćuje samo 79 posto svih zaposlenih. Već nakon pet godina uplate stječe se pravo na mirovinu.

U drugim zemljama više novca u sustavu

Bi li se Njemačka mogla ugledati na europske susjede? U Austriji postoji jedinstven obvezni sustav za gotovo sve zaposlene. 94 posto plaća mirovinske doprinose, koji iznose 22 posto od plaće. Od toga poslodavci plaćaju 12 posto, a radnici 10 posto. Pravo na mirovinu stječe se nakon 15 godina. Mirovine se moraju u cijelosti oporezivati.

U Nizozemskoj svaki stanovnik, ovisno o tome koliko dugo živi u zemlji, ima pravo na osnovnu mirovinu. Za to zaposleni moraju uplaćivati 17,9 posto svog prihoda u mirovinsko osiguranje. Dodatno, 90 posto zaposlenih zajedno s poslodavcima financira i tzv. radnu mirovinu. Država potiče dodatnu privatnu mirovinsku štednju, ali je ona dobrovoljna.