Srbija: svaka druga žena na „rezanju“ tijekom poroda

Rez koji boli više od samog poroda – tako žene vrlo često opisuju epiziotomiju, kirurški rez međice koji se pravi tijekom porođaja kako bi se proširio prostor za izlazak bebine glave.

„Tamo gdje se moje tijelo otvorilo da donese novi život, napravili su mi rez iza kojeg je ostao i fizički i psihički ožiljak za cijeli život“, kaže za DW Nataša Vuković (pravo ime poznato redakciji) iz Novog Sada.

Ona je samo jedna od skoro 20 žena koje su za DW svjedočile o svom porođajnom iskustvu. Mnoge su, kako tvrde, rezanju najosjetljivijeg dijela tijela bile podvrgnute bez objašnjenja, bez pristanka – a neke i bez anestetika.

„Taman kad sam mislila da je najgore prošlo, beba je bila živa i zdrava, bolovi su prestali, a onda su mi ranu ušivali bez ičega, naživo. Rekli su da nema nikoga da mi da anesteziju. To me slomilo više nego sam porođaj. Osjećala sam se kao predmet, ne kao osoba“, priča Nataša.

Oporavak je trajao mjesecima

Bojana Pobulić iz Rume na porođaj je otišla dobro pripremljena i informirana. Znala je što je epiziotomija i vjerovala je da će liječnici učiniti sve što je najbolje za nju i bebu. Ali iskustvo nakon izlaska iz bolnice poljuljalo je to povjerenje.

„Ja sam s tom ranom od epiziotomije imala problem sigurno dva i pol mjeseca, da sam imala baš jake bolove, a mjesec dana nisam mogla sjediti. A opet kad ustanem, bolovi su bili takvi da sam plakala i morala sam leći“, priča Bojana za DW.

Devet godina kasnije, još pamti te dane – zato što rez i danas povremeno boli. U prvim tjednima, sjeća se, jedva je mogla brinuti o sebi, a kamoli o bebi. Podrška supruga bila joj je jedini oslonac.

„Najgore je bilo za moju psihu. Osjećala sam se kao u rupi. Nisam mogla uživati u prvim mjesecima s bebom. Samo sam plakala, imala crne misli – jer kada te nešto stalno boli i ne znaš kada će prestati, teško je ostati priseban“, priča ona. Tek kada su bolovi popustili, kaže, počela je ponovo da se osjeća kao ljudsko biće.

Stopa epiziotomije i do osam puta veća od preporuka SZO

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaka druga žena u Srbiji tijekom vaginalnog porođaja prolazi kroz epiziotomiju – iako je Svjetska zdravstvena organizacija još 1996. preporučila da se taj zahvat koristi u najviše deset posto vaginalnih porođaja.

DW je prikupio podatke iz svih porodilišta u Srbiji za posljednje tri godine. Oni pokazuju da u pojedinim porodilištima, poput onih u Aranđelovcu i Zaječaru, stopa epiziotomije prelazi 70 posto. U Knjaževcu je, recimo, 2022. godine iznosila čak 85 posto — osam puta više od gornje granice koju propisuje SZO.

„Kad sam počela raditi prije 25 godina, epiziotomija je bila standard, pogotovo kod prvorotki“, prisjeća se babica Marija Živić. „Može međica i biti elastična i da se procijeni da može proći bez epiziotomije, ali jednostavno je takvo bilo pravilo, i ako bih ja nešto uradila i probala da ne napravim epiziotomiju, to bi bio meni osobni problem na poslu", kaže ona za DW.

Epiziotomija se rutinski provodila kod prvorotki, jer se vjerovalo da koristi i majci i djetetu, objašnjava profesorica Olivera Kontić Vučinić, predsjednica Ginekološko-akušerske sekcije Srpskog liječničkog društva i dugogodišnja liječnica u porodilištu Kliničkog centra Srbije.

Stručna zajednica je bila uvjerena da se time ubrzava porođaj i sprečavaju spontana pucanja. Vjerovalo se i da rez štiti mišiće karlice i smanjuje rizik od kasnijih problema sa zadržavanjem mokraće.

„Ako nešto siječete, vi to imate pod kontrolom. Onda neće doći do nekontroliranog oštećenja analnog sfinktera, onog završnog dijela debelog crijeva koji je također tu i koje, mislili smo, prilikom spontanog oštećenja može biti mnogo teže“, objašnjava Kontić Vučinić.

Rutina koja to ne bi smjela biti

Problemi, međutim, počinju tamo gdje se epiziotomija i dalje izvodi rutinski. Smjernice SZO-a navode da za to nema opravdanja i da se o zahvatu mora odlučivati od slučaja do slučaja.

„Kod nas se to i dalje radi prilično neselektivno, to apsolutno moram priznati“, kaže Kontić Vučinić. Ipak, smatra da preporuke koje propisuju postotke nisu idealne.

„Ne možete primijeniti jedan jedini model na sve. To onda poništava individualni pristup i autonomiju pacijenta, ali s druge strane i autonomiju doktora. Mi smo obrazovani, educirani, trenirani da uradimo nešto što je u najboljem interesu pacijenta", dodaje ona.

Psihologinja Biljana Stanković koja se godinama bavi istraživanjem akušerskih praksi, upozorava da postupci liječnika ponekad nemaju nikakvo medicinsko utemeljenje u medicini, već proizlaze iz rodnih stereotipa. U svom radu zabilježila je svjedočanstva o takozvanom „muževom čvoru“ – dodatnom šavu kojim se, navodno, vagina „vraća na staru mjeru“ kako bi se povećalo seksualno zadovoljstvo partnera nakon porođaja.

„Posljednji put sam za to čula od jedne ispitanice u Beogradu koja je ispričala kako joj je doktor na porođaju u Narodnom frontu 2022. godine prokomentirao: evo i jedna mašnica za muža“, priča Stanković za DW. Slično joj je, kaže, potvrdio i jedan akušer starije generacije, koji vjeruje da međicu treba rezati i ušivati – jer se, u suprotnom, „nikad ne vrati na staru mjeru".

Strpljenje koje izostaje

Problem visoke stope epiziotomije u Srbiji, više nego iz pogrešnih namjera, proizlazi iz nečeg jednostavnijeg — nedostatka strpljenja, kaže Marija Živić.

„Kod nas ima mnogo porođaja, a malo osoblja. Po knjigama, kada porođaj krene, bebi može trebati i do dva sata da izađe. U praksi se to ne čeka. Krene se odmah, iako žena još nema pritisak na međicu – što znači da tkivo nije spremno, da još nije vrijeme. Ali se to preskoči“, objašnjava Živić.

Nekada zaposlena u državnom rodilištu, danas radi u privatnoj ustanovi i vodi edukacije na kojima trudnicama objašnjava kako masažama mogu pripremiti međicu za porođaj. Kaže da u bolnici u kojoj sada radi koriste gelove i ulja za omekšavanje tkiva, ali i primjenjuju pristupe koji u državnim rodilištima još nisu standard.

„Pokret je izuzetno važan tijekom porođaja, a u našim [državnim] rodilištima žene najčešće leže. Kad šetaš – sila gravitacije radi za tebe. Žena se osjeća bolje, nije fiksirana. Uveli smo i pilates loptu. Kad žena na njoj sjedi i lagano se pokreće, beba se spušta prirodno i prilagođava porođajnom kanalu. Do trenutka kada porođaj krene, kanal je već promijenjen i beba prođe bez potrebe za rezanjem“, priča Živić.

Papir trpi sve

Može li se to sve primijeniti i u državnim porodilištima? Na papiru – može. Niz strateških dokumenata i vodiča dobre kliničke prakse prepoznaje problem prekomjernih intervencija tijekom porođaja i preporučuje pristup u skladu sa smjernicama SZO-a.

Doktorica Olivera Kontić Vučinić kaže da se upravo priprema još jedan vodič o fiziološkom porođaju koji jasno ističe da epiziotomija ne treba da bude rutinska, već da se provodi isključivo na temelju individualne procjene liječnika i uz pristanak žene.

Jesu li vodiči dovoljni? Psihologinja Biljana Stanković smatra da nisu – jer su i postojeće preporuke mrtvo slovo na papiru.

„To je sve izdalo Ministarstvo zdravlja, ali ne postoji monitoring koji bi utvrdio da li se išta od tih preporuka primjenjuje“, kaže Stanković.

Za pravu promjenu, kaže, potrebna je volja zdravstvenih radnika da se odupru lošim praksama. Oni, s druge strane, upozoravaju na uvjete u kojima rade – previše porođaja, premalo osoblja i loši uvjeti.

Babica Marija Živić prisjeća se kako je jednoj kolegici iz državnog rodilišta ponudila pilates loptu – i naišla na podsmijeh. „Kaže mi: ‘Jesi li luda, pa izbacit će i mene i loptu“, sjeća se Živić. „Ali nije problem lopta, svaka bi žena mogla šetati, disati, tuširati se, ali za to treba vremena. A u državnom rodilištu nemamo ni kad ni kako."

Kontić Vučinić ipak vjeruje da će novi vodič donijeti promjene, jer će biti praćen i edukacijama.

„Ova svjedočanstva koja su potekla od pacijentkinja, od trudnica, iako smo mi bili u šoku na samom početku – što nam se to događa – imalo je to i svoje korisne i dobre efekte na nas kao struku. I mi se mijenjamo, i odlaze neki ljudi koji se drže tradicionalnih, starih, zacrtanih dogmi u akušerstvo, a dolazi neki mladi svijet koji mi stariji trebamo naučimo ustvari kako i što trebaju raditi", dodaje doktorica.

Na kraju, nije važno samo da majka i beba iz porodilišta izađu živi i zdravi, već i da se žena nakon porođaja osjeća dobro, podsjeća psihologinja Stanković. Još joj je urezana u pamćenje izjava jedne sudionice njezinog istraživanja:

„Došla sam devet prstiju otvorena, hodala sam, kucala sam i rekla: ‘Oprostite, ja se porađam, da li bih mogla dobiti pomoć?’ Kada su oni završili sa mnom, vukla sam se uz zidove, nisam mogla ustati. Tamo žene izgledaju kao zombiji,“ prenosi Stanković riječi te žene I ponavlja: „Porod traje 24 sata, ali nakon toga dobijemo bebu za cijeli život i potrebna nam je mama koja može odgovoriti na potrebe bebe što prije nakon porođaja.“

Bojana Pobulić dobro zna razliku. Njezin drugi porođaj prošao je bez epiziotomije, iako je beba bila krupnija nego prvi put. „Taj oporavak je bio pjesma“, kaže. „Da mogu vratiti vrijeme, tražila bih da me ne sijeku."

***Ovaj tekst nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Europske unije niti Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu. Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za sadržaj.