Poljaci u Wehrmachtu: izdajice ili žrtve nacističke Njemačke

Svatko tko uđe u prvu prostoriju izložbe u gradskoj vijećnici u Gdanjsku vidjet će desetke portretnih fotografija: mladići u uniformama njemačkog Wehrmachta gledaju posjetitelja, neki se smiješe, drugi su smrtno ozbiljni ili čak tužni.

Takve slike ne bi trebale biti ništa neobično, budući da je između 1939. i 1945. ukupno 17 milijuna muškaraca regrutirano u nacističku vojsku. Ali ove fotografije su posebne: prikazuju građane Poljske okupirane od strane nacista - kako nose sivo-zelenu vojnu uniformu omražene neprijateljske vojske.

Izložba "Naši dečki" - naslov je preuzet sa slične izložbe u Luksemburgu - bavi se neugodnom tabu temom koja je dugo bila prikrivana i potiskivana: vojnom službom Poljaka u vojsci Adolfa Hitlera. "To su bili ljudi odavde, naši dečki. Njihove obitelji i danas žive ovdje", pojašnjava muzej u Gdanjsku.

Desničarski konzervativni krugovi u Poljskoj reagirali su na otvorenje izložbe sredinom srpnja mješavinom odbacivanja i ogorčenja. Prikazivanje vojnika Trećeg Reicha kao "naših" je "povijesna laž" i "moralna provokacija", napisao je tadašnji predsjednik Andrzej Duda na platformi X. "Poljaci kao nacija bili su žrtve njemačke okupacije i njemačkog terora, a ne počinitelji ili suučesnici", naglasio je Duda.

Vođa desno-konzervativnog tabora u Poljskoj, Jaroslaw Kaczynski, također se oglasio: izložba je "udarac poljskom državnom rezonu i dovodi u pitanje povijesne činjenice", izjavio je vođa oporbene stranke Pravo i pravda (PiS). Političari PiS-a demonstrirali su ispred gradske vijećnice Gdanjska na otvorenju izložbe pod transparentom na kojem je pisalo "Izdajnici".

Čak je i zamjenik premijera i ministar obrane aktualne vlade lijevog centra, Wladyslaw Kosiniak-Kamysz, primijetio da "Naši dečki" ne služe poljskoj politici sjećanja. Val mržnje prema organizatorima izložbe zahvatio je internet, prisiljavajući nadležne aktere na pojačanje sigurnosnih mjera.

Nijanse umjesto crno-bijelog

„Poljska politika sjećanja prepoznaje samo crno-bijelo, heroje ili izdajnike. Željeli smo pokazati nijanse: tragične sudbine ljudi koji su bili pod brutalnim pritiskom 1939.“, rekao je za Deutsche Welle Andrzej Gierszewski, glasnogovornik Muzeja u Gdanjsku i jedan od kustosa izložbe.

Nakon okupacije Poljske od strane nacističke Njemačke u jesen 1939., veliki dijelovi poljskog teritorija protupravno su uključeni u Njemački Reich – uključujući Pomeraniju i Gdanjsk, zapadnu Poljsku s Poznanjem i Lodzom te Gornju Šlesku. Na tim anektiranim područjima poljski vodeći sloj – političari, svećenstvo, državni službenici i učitelji – ubijeni su ili deportirani u koncentracijske logore.

Teror, germanizacija, prisilno novačenje

Deseci tisuća Poljaka postali su žrtvama ovog prvog vala terora. Tijekom "germanizacije", oni dijelovi stanovništva koji su smatrani "suvišnima" protjerani su. Ljudi koje su njemačke vlasti smatrale "sposobnima za germanizaciju" primljeni su na "Njemački narodni popis" (DVL). To je podrazumijevalo određene privilegije, uključujući njemačko državljanstvo u početku ograničeno na deset godina, ali i neke obveze, prije svega novačenje.

Njemačke vlasti same su odlučivale o prijemu u DVL. U slučaju odbijanje prijetilo se odmazdom, uključujući zatvaranje u koncentracijskom logoru. Do kraja rata, 2,9 milijuna ljudi u okupiranoj Poljskoj bilo je na DVL-u. Što je situacija na fronti bila gora za Wehrmacht - posebno nakon poraza kod Staljingrada početkom 1943. - to je veća bila potreba za novim "topovskim mesom".

Skrivati ​​se ili nositi nacističku uniformu?

Oni koji su regrutirani u vojsku mogli su birati između kuge i kolere: mogli su odbiti službu i skrivati ​​se, što je značilo teške posljedice za njihove obitelji, uključujući deportaciju u koncentracijski logor, ili se pomiriti sa sudbinom. Dezerteri koji su uhvaćeni obično su završavali pod giljotinom. Na Zapadnom frontu gotovo 90 000 poljskih vojnika Wehrmachta prebjeglo je Britancima i Amerikancima. Kasnije su se borili u poljskim savezničkim jedinicama protiv nacističke Njemačke.

Nakon rata, Poljaci čija su se imena pojavila na Njemačkom narodnom popisu smatrani su izdajnicima. Neki su osuđeni za kolaboraciju. Bivši poljski vojnici Wehrmachta stoga su šutjeli o svojoj prošlosti, skrivali inkriminirajuće dokumente ili ih uništavali. Uniforme su izbrisane s obiteljskih fotografija. Mnogi Pomeranci i Šlezijci živjeli su s traumom da su građani drugog reda.

Prošlost kao političko oružje

Sadašnji poljski premijer Donald Tusk prije 20 godina iz prve je ruke naučio da prošlost može biti opasna čak i nakon više desetljeća. Kada se kandidirao za predsjednika 2005. godine, politički tabor njegova protivnika Lecha Kaczynskog tvrdio je da se Tuskov djed dobrovoljno prijavio u Wehrmacht. Zapravo, Jozef Tusk je prisilno regrutiran 1944. – ali je prebjegao zapadnim saveznicima nakon samo četiri mjeseca.

„Poljsko povijesno pamćenje određuje i njime dominira centar u Varšavi. Iskustva ljudi iz perifernih regija, poput Pomeranije ili Gornje Šleske, ignoriraju se“, kaže povjesničar Ryszard Kaczmarek. Milijuni ljudi tako su isključeni iz poljskog povijesnog pamćenja, dodaje on.

Živahna reakcija javnosti na izložbu dokazuje da se o ovoj temi još mnogo toga treba rasvijetliti i o tome pričati. Mnogi su ljudi organizatorima izložbe donijeli vrijedne memorabilije: fotografije, pisma, uniforme, pa čak i željezne križeve, koji su prije bili pod ključem.

Nakon početnog vala prosvjeda, iniciranom od strane političke oporbe, situacija se sada smirila. U posljednjoj prostoriji izložbe posjetitelji mogu ostaviti svoja razmišljanja na papirićima. Prevladavaju pozitivna mišljenja. „Čitao sam i vidio – i zahvalan sam“, napisao je jedan posjetitelj.