Pionir demokracije: 100 godina od smrti Friedricha Eberta

Krajem 1918. godine Njemačka se nalazila na prekretnici. Poraz u Prvom svjetskom ratu je zapečaćen. Njemačkicar Wilhelm II, tijekom Novembarske revolucije koja je započela ustankom mornara, pobjegao je u egzil u Nizozemsku. Mnogi gladuju, traumatizirani ratni vojni invalidi očajnički traže svoje mjesto u svijetu koi se nalazi u kaosu.

U tom burnom vremenu preokreta, sin jednostavnog majstora krojača odigrao je presudnu ulogu u oblikovanju političke sudbine Njemačke: Friedrich Ebert, rođen je 4. veljače 1871. u Heidelbergu. Bio je sedmo od devetoro djece.

San o društvenom usponu Ebert je pretvorio u impresivnu stvarnost. Od dna do samog vrha. Kao školovani sedlar, nakon zanata i godina traženja, pa onda faze u kojoj je bio gostioničar, marljivošću, organizatorskim sposobnostima i usađenim osjećajem za savjestan rad, stigao je do toga da postane predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD).

Potisnuti poraz u Prvom svjetskom ratu

Od studenog 1918. je član rukovodstva takozvane Revolucijske vlade, koalicije SPD s radikalnijim Neovisnim socijaldemokratima (USPD). I sam Ebert nosio je pečat rata. Dva njegova sina, od petoro djece koliko je imao, poginula su u ratu.

I u tom trenutku, taj socijaldemokrat podržava temeljnu prekretnicu – prelazak iz autoritarne monarhije u demokratsku republiku.

Demokratski izbori tek bi se tek trebali organizirati. Pored toga, revolucionarna vlada suočava se s teškim izazovom izgradnje ekonomski uništene države. Pritom većina stanovništva ne prihvaća ratni poraz i još vjeruje u navodnu „staru slavu". To je društvo koje, mora da se redefinirati kroz bola proces kako bi imalo budućnost.

Ebert je pravi čovjek, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. „Danas se on s pravom smatra pionirom demokracije koji je preuzeo odgovornost za jedan od najsloženijih problema u njemačkoj povijesti", kaže povjesničar Peter Beule iz Zaklade Friedrich Ebert. Zahvaljujući svojoj sposobnosti za kompromis, Ebert u kaosu poslijeratnog razdoblja zaobilazi većinu političkih vrtloga.

„To je bilo nešto novo u Njemačkoj politici", kaže Walter Mühlhausen, direktor Memorijalnog centra Friedrich Ebert u Heidelbergu. „U vrijeme kada su stranke počele preuzimati odgovornost za sastavljanje vlade, Ebert je bio taj koji je uvijek insistirao na tome da se treba dogovoriti u svrhu postizanju cilja", objašnjava Mühlhausen.

Ali Ebert je pritom protiv sebe okrenuo radikalnu ljevicu. To se dogodilo zbog njegove suradnje sa starim elitama u vojsci i birokraciji prilikom uspostavljanja demokracije. Zbog toga su ga optuživali za izdaju radničkog pokreta.

Situacija eskalira. Radikalni komunisti, socijalisti i marksistički Spartakov savez, mobilizirali su se 5. siječnja 1919. u Berlinu kako bi svrgnuli vladu. Nasuprot željama većine Nijemaca, žele spriječiti put ka parlamentarnoj demokraciji. Nazire se građanski rat – i to samo nekoliko dana uoči održavanja prvih demokratskih izbora.

Ebert je ugušio takozvani Siječanjski ustanak (Spartakistički ustanak). Tijekom jednotjednih uličnih borbi proliveno je mnogo krvi. Dobrovoljački korpus koji je angažirala vlada, sastavljen od bivših vojnika i dobrovoljaca sustavno ubija i muči protivnike. Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, osnivači Komunističke partije Njemačke (KPD), ubili su vojnici ubrzo nakon gušenja ustanka.

Pravo glasa po prvi put za žene

Ipak, izbori za Reichstag održani su 19. siječnja 1919.. Milijuni žena po prvi put mogu glasati. Postoji sloboda izražavanja, kao i medijska sloboda. „Njemački narod je slobodan, ostat će slobodan i u budućnosti će sam vladati. Ova sloboda jedina je utjeha koja je ostala njemačkom narodu, jedino uporište ne temelju kojeg se može izdići iznad ratnog krvoprolića i poraza”, izjavio je Friedrich Ebert na otvaranju Narodne skupštine 6. veljače 1919. u Weimaru. Pet dana kasnije izabran je za predsjednika Reichstaga.

Ebert sebe doživljava kao slugu svih Nijemaca i svojom politikom konsenzusa vodi mladu Weimarsku republiku kroz višestruke krize. Isplate ratnih reparacija nakon Prvog svjetskog rata, koje su saveznici odredili Versajskim ugovorom, opteretili su privredu Njemačke. Radikali s desnog i lijevog spektra pokušavaju pučeve. Ebert se suočava s hajkama i klevetničkim kampanjama desničarskih nacionalista. On je predstavnik republike koju oni ne prihvaćaju.

Šef države kao neprijatelj

I ostale predrasude igraju ulogu. „Za društvo koje je još uvijek žalilo za carstvom, socijaldemokrat u vladi, sedlarski pomoćnik, sin krojača iz Heidelberga, bio je nezamisliv. Sedlar koji je zalutao na prijestolje, tako su ga opisivali", priča Ebertov biograf Walter Mühlhausen u intervjuu za DW. Predsjednik Reichstaga se brani pravnim sredstvima. Pokrenuo je više od 200 parnica.

Usprkos svim neprijateljstvima, Ebert ostaje sidro stabilnosti republike. Jamstvo sigurnosti, slobode i reda. Za njegovih šest godina predsjedavanja smjenjuje se devet kancelara i dvanaest kabineta. A u Ebertovom fokusu uvijek su radnici i socijalno ugroženi.

Kao socijaldemokrat, povezao je ideju demokracije i vladavine zakona s idejom socijalne emancipacije, kaže povjesničar Peter Beule. „A to je također značilo da demokracija mora stvoriti materijalne i praktične preduvjete kako bi svi, bez obzira na socijalnu situaciju, mogli zastupati svoje interese i da sudjeluju u političkom životu."

Ebert, koji je i sam poticao iz nižeg socijalnog staleža i koji je vrijedno učeći morao stjecati obrazovne temelje za svoje političke ambicije, inicirao je osnivanje zaklade koja će djeci iz radničke klase omogućiti socijalni napredak kroz obrazovanje. „Pravedan pristup obrazovnim mogućnostima kao preduvjet za jednake šanse u društvu na sasvim specifičan način povezan je s imenom Friedricha Eberta", ocjenjuje Beule.

Ebert je umro 28. veljače 1925. u 54. godini. Njegovom preranom smrću okončana je faza relativne stabilnosti i počinje polagano umiranje vajmarske demokracije. Godine 1933. vlasti u Njemačkoj dočepao se Adolf Hitler, čovjek koji neće uništiti samo Ebertovo životno djelo.

Danas, 150 godina nakon Ebertovog rođenja, Njemačka je već desetljećima stabilna demokracija. Pa ipak, ton se zaoštrava. Desničarsko-populistička Alternativa za Njemačku (AfD) redovno testira granice onoga dokle se smije ići. A jedna neznatna manjina teoretičara zavjere preko društvenih mreža uspijeva nahuškati sve više i više građana.

Ranjivost demokracije

Povijesne usporedbe su nezahvalne. Povijest se ne mora ponavljati. Ali iz povijesti se može učiti. Zbog toga Ebertov biograf Walter Mühlhausen upozorava: „Mislim da nam se u novije vrijeme ponovo pokazuje da je demokracija nešto što je ranjivo. Da demokracija nije nešto što je vječno."

Povijest Weimara pokazala je da se demokracija mora svakodnevno živjeti i da se mora braniti. Zato za sve demokrate važi: „Moramo braniti ovaj sustav, sada, danas i u budućnosti". Jer ako u demokraciji ima premalo demokrata, „postoji rizik da ona bude bačena na smetlište povijesti".