Osveta ili oprost: svjedočanstva oslobođenih Ukrajinaca

Kada se Jurij Hulčuk nakon dvije i pol godine u ruskom zarobljeništvu konačno vratio kući, činilo se da je zanijemio. Na jednoj video snimci objavljenoj na društvenim mrežama vidi se kako ga majka grli, ali on ne reagira. Tek nekoliko dana kasnije počeo je govoriti o torturi.

23-godišnji Hulčuk rođen je i odrastao u Kijevu. Studirao je strane jezike, ali nije diplomirao. Bio je na studentskoj razmjeni u Mađarskoj i Njemačkoj, putovao po Europi i Kini.

Budući da nije mogao pronaći posao u prosincu 2021. godine dobrovoljno se prijavio u ukrajinsku vojsku. Trebao mu je novac. Tako je došao u 36. mornaričku brigadu i borio se u Mariupolju kada je Rusija započela opću invaziju na Ukrajinu. U travnju 2022. godine je zarobljen i u zarobljeništvu je proveo dvije i pol godine, između ostalog i u selu Olenivka u dijelu ukrajinske Donjecke oblasti koja je pod ruskom okupacijom.

Zbog tamošnjih teških uvjeta ta kažnjenička kolonija nazivala se i „koncentracijskim logorom“. U srpnju 2022. godine ondje je, u eksploziji, poginulo više od 50 ukrajinskih zarobljenika. Moskva i Kijev međusobno su se optuživali za napad. Kasnije je Hulčuk premješten u Rjazanjsku oblast. Zahvaljujući razmjeni zarobljenika vratio se u Ukrajinu u rujnu 2024. godine.

Osvetiti se ili oprostiti mučiteljima?

I 26-godišnji Vlad Zadorin svjedoči o sustavnom mučenju u zatočeništvu. On je 2019. godine potpisao ugovor s ukrajinskim oružanim snagama i služio u 35. mornaričkoj brigadi.

Na samom početku rata nalazio se na ukrajinskom Zmijskom otoku u Crnom moru. On i njegovi suborci odbili su se predati ruskom ratnom brodu. Zadorin je uhvaćen na otoku i proveo je gotovo dvije godine u zarobljeništvu. U siječnju 2024. godine pušten je u okviru razmjene zarobljenika.

Unatoč sličnim iskustvima, Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin danas imaju potpuno različite stavove prema svojim mučiteljima.

„Savjetovali su mi da objavim puno ime i adresu zaposlenika iz tajnog zatvorskog centra IK-10 u Mordviniji“, kaže Hulčuk. „On je tamo bolničar, okrutan čovjek koji voli koristiti elektrošokere. Ondje postoje ljudi koji tuku rukama, nogama, metalnim šipkama ili mokrim ručnicima.“ Kao metode mučenja spominje i dresirane pse, kao i elektrošokere koji su se stavljali na genitalije zatvorenika.

Ali, Hulčuk ne želi otkriti ime čovjeka koji ga je mučio. „Za mene je ono što je učinio samo dio sveg zla koje su mi ljudi nepravedno nanijeli. Kad bih se svetio Rusima koji su me mučili, morao bih se isto tako svetiti i Ukrajincima koji su se prema meni loše ponašali“, kaže Hulčuk. Prema njegovu mišljenju, „lakše je zaboraviti i gledati naprijed.“

Zadorin misli drugačije: „Duboko mrzim Ruse jer su nam nanijeli toliko boli i poniženja“, kaže on. „Imao sam 120 kilograma kada sam bio zarobljen, a izišao sam sa 60 kilograma. Jeo sam miševe, toalet papir i sapun.“

Zadorin govori o brutalnom fizičkom nasilju, o bocama koje su mu razbijali o glavu. „I sad ih trebam voljeti? Smatrati ih braćom? Pa oni su došli da ubiju mene i moju obitelj, a mi njima ništa nismo napravili.“ Kaže da je uspio identificirati svakoga od svojih mučitelja. „Svi koji su sudjelovali u tim ratnim zločinima bit će prije ili kasnije kažnjeni. Već postoje takvi slučajevi“, ističe on.

Pomoć za bivše zarobljenike

I Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin kažu da su za vrijeme provedeno u zarobljeništvu dobili izdašne isplate od države. Hulčuk je tim novcem kupio stan u Kijevu. Tijekom čitavog zatočeništva novac je bio uplaćivan na račun njegovih roditelja.

Prema riječima veterana, ne postoji regulativa o doživotnoj mirovini za vrijeme provedeno u zatočeništvu. No povratnici imaju pravo na invalidsku mirovinu zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Ta se dijagnoza daje praktički svima koji su bili u zarobljeništvu. „Sada je odlučeno da i zatočeništvo također može biti osnova za invalidsku mirovinu“, kaže Zadorin. On uskoro planira podnijeti zahtjev za utvrđivanje radne nesposobnosti.

Hulčuk ne prima pomoć od države. „Biti klasificiran kao osoba s invaliditetom ima svojih loših strana. Na primjer, teško je pronaći posao. Ali zato postoji financijska pomoć. Ja tu opciju nisam ni razmatrao, jer mi je važno da sebe ne vidim kao invalida. Kažem sebi da sam zdrav“, naglašava on.

Kako dalje nakon zatočeništva?

I Jurij Hulčuk i Vlad Zadorin kažu da su nakon oslobađanja mogli sami odlučiti hoće li se vratiti u vojsku ili ne. „Nadređeni reagiraju mirno i sami pitaju želite li napustiti vojsku“, kaže Zadorin, koji je raskinuo ugovor s oružanim snagama.

„Odluka hoću li nastaviti službu ili napustiti vojsku prepuštena je meni. Odlučio sam dati otkaz, jer sam dovoljno služio“, kaže Hulčuk i naglašava: „Za mene je to bila jedina moguća opcija i koliko znam, većina bivših zarobljenika napušta vojsku. Samo mali broj ostaje.“

Otkako je napustio vojsku Hulčuk nema stalni posao, već povremeno radi kao nastavnik engleskog jezika. „Ove godine želim živjeti mirno, fizički i psihički se oporaviti. Onda želim otići u Njemačku, tamo studirati i pronaći posao“, kaže. U slobodno vrijeme uči njemački, uzima sate pjevanja, redovno ide u teretanu.

„Na frontu nisu potrebni nemotivirani ljudi, jer oni mogu ubiti i sebe i druge oko sebe. To je opasno", smatra Zadorin. „Dao sam otkaz jer imam drugu vrstu zadatka – moj osobni front u informativnom prostoru", objašnjava on. Nakon rehabilitacije i raskida ugovora s vojskom nastanio se u Odesi. Danas radi za organizaciju „Break the Fake“, koja se bori protiv ruskih dezinformacija. Zadorin nastupa u medijima i na raznim događanjima diljem Europe, gdje govori o svom iskustvu.

Prema njegovim riječima, ruske vlasti uglavnom ne priznaju ukrajinske vojnike kao ratne zarobljenike. To posebno vrijedi za pripadnike ukrajinske vojske koji se vode kao nestali. Brojke koje mediji objavljuju o ukrajinskim zarobljenicima u Rusiji on smatra podcijenjenima. Kaže da u Rusiji postoji više od 250 mjesta gdje se drže ukrajinski zarobljenici i ističe da je osobno bio u sedam takvih. Svi su vrlo različiti. „Neki imaju normalnije uvjete, gdje ih manje tuku i možda dobivaju dovoljno hrane“, kaže i dodaje: „O tome ovisi hoće li se netko vratiti u društvo kao normalna osoba – ili ne.“