Opasnost od radijacije nakon američkog napada na Iran?

Američki predsjednik Donald Trump nazvao je napade 22. lipnja na Iran ratobornim imenom "Operacija Ponoćni čekić". Cilj su bile nuklearne postrojenja u gradovima Fordu, Natanzu i Isfahanu. Američko zrakoplovstvo tom je prilikom bacilo bombe od 13.600 kilograma, takozvane bunker buster.

Što je bio cilj napada?

Najvažniji napad bio je onaj na Fordo. To je nuklearno postrojenje najjače utvrđeno u zemlji, smješteno duboko pod zemljom u jednoj planini. Od kako su se Sjedinjene Američke Države povukle iz Bečkog nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015., Islamska je Republika tamo obogaćivala uran na razinu od 60 posto – dakle znatno iznad razine potrebne za civilnu uporabu. Teheran je najavio i daljnje povećanje kapaciteta.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) izvijestila je da je u Fordu pronašla čestice urana s čistoćom blizu 90 posto, što je već razina potrebna za izradu nuklearnog oružja.

Drugi cilj američke operacije bilo je postrojenje u Natanzu, najveći iranski centar za obogaćivanje urana. Nalazi se oko 225 kilometara južno od Teherana. Kao i Fordo, i Natanz je podzemno postrojenje.

Treće postrojenje koje su SAD napale nalazi se u Isfahanu. Tamo je, prema dostupnim informacijama, obrađivan uran do razine podesnog za oružje. U toj se ustanovi prirodni uran pretvarao u plin uranij-heksafluorid, koji se zatim koristio u centrifugama u Natanzu i Fordu za obogaćivanje.

Gdje je 400 kilograma uranija?

Stručnjaci procjenjuju da Iran već posjeduje više od 400 kilograma visoko obogaćenog urana. Što se dogodilo s tim obogaćenim uranom tijekom američkih napada, ostaje nejasno. Iranski vladini izvori tvrde da je uran prebačen na „sigurna“ mjesta. No izraelski izvori tvrde kako to nije istina, nego da je uran bio raspoređen po ta tri postrojenja i kako uopće „nije premješten". Američki predsjednik Trump i dalje tvrdi da su postrojenja potpuno uništena.

Fordo, Natanz i Isfahan navodno nemaju aktivne reaktore. Iran, međutim, ima jednu nuklearnu elektranu: u Bušehru, oko 750 kilometara južno od Teherana. To postrojenje pod nadzorom je IAEA-e je sagrađeno po sovjetskoj tehnologiji pa tako i koristi uran iz Rusije. Po sporazumu Teherana i Moskve o gradnji, istrošeno nuklearno gorivo vraća se u Rusiju. Elektrana u Bušehru utoliko nije bila niti cilj američkih napada.

Radijacije - nema?

Nakon napada, IAEA je objavila da u pogođenim regijama nije zabilježila povišene razine zračenja.

Ipak, kad bi ta postrojenja bila uništena, postoji opasnost od zračenja zbog mogućih istjecanja plina uranij-heksafluorida iz skladišnih spremnika, centrifuga ili cijevi. U kontaktu s vlagom u zraku taj plin reagira i stvara uranij-fluorid i fluorovodičnu kiselinu. Dodir s tom opasnom kiselinom ili udisanje njezinih para može uništiti plućno tkivo i izazvati teške, smrtonosne probleme s disanjem.

„Postoje naznake da je došlo do ispuštanja uranij-heksafluorida na lokaciji“, rekao je za DW Clemens Walther, profesor i nuklearni stručnjak s Instituta za radioekologiju i zaštitu od zračenja Sveučilišta u Hannoveru. Spominju se i radiološke opasnosti, povišene razine zračenja i kemijske prijetnje. To bi moglo ukazivati jedino na oslobađanje fluorovodične kiseline. „No jasno je rečeno da je incident ostao ograničen na područje postrojenja. Nije prijavljeno širenje na stambena područja“, objasnio je Walther.

Potpuno drugačije od Černobila

Budući da je uran kao teški metal kemijski toksičan i može uzrokovati oštećenja bubrega te povećati rizik od raka, i dalje postoji zabrinutost zbog mogućih posljedica napada na nuklearna postrojenja.

Nuklearne katastrofe u Černobilu 1986. i Fukušimi 2011. pokazale su koliki rizik predstavlja zračenje u slučaju nesreće u reaktoru. U japanskoj Fukušimi tada je ispušten radioaktivni materijal, a deseci tisuća ljudi morali su biti evakuirani.

Njemački stručnjak za zaštitu od zračenja i sudski vještak Roland Wolff uvjeren je da, za razliku od havariranog nuklearnog reaktora u Černobilu, napadnuta postrojenja u Iranu ne predstavljaju opasnost.

„Radioaktivni materijal u postrojenjima za obogaćivanje, za razliku od reaktora, ne sadrži fisijske produkte“, kaže Wolff. „Osim toga, radioaktivni materijal nije eksplozijom izbačen u visoke slojeve atmosfere kao u Černobilu.“ Naravno, kad ovaj stručnjak govori o "eksploziji" u Černobilu, on ne misli na nuklearnu nego su se tamo dogodile zapravo dvije eksplozije: prvo je eksplodirala para za pokretanje turbina i raznijela sustav hlađenja reaktora, a onda je tolika temperatura razgradila čak i molekularnu strukturu vode tako da je eksplodirao vodik.

No najveći razlog širenja radioaktivne prašine iz Černobila je bila vatra izuzetno visoke temperature koja je to podizala visoko u atmosferu sve dok je gorjelo. Svega toga u Iranu nikad nije bilo tako da i Wolff pretpostavlja tek mogućnost lokalno ograničene kontaminacije.