Oluja i BiH – strateški ratni izbori

Stručnjak za sigurnost iz banjalučkog Centra za geostrateška istraživanja profesor Duško Vejnović Oluju opisuje kao „dogovoreni rat“, s neočekivanim posljedicama. Iako je postojala „sinergija između hrvatske i bošnjačke strane“, Vejnović smatra da su današnje implikacije „daleko negativnije“. Oluja je, prema njegovom mišljenju, trebala dugoročno riješiti i hrvatsko-bošnjačke odnose u BiH, ali „Hrvati u BiH danas smatraju da su uskraćeni za dio svojih političkih prava“. „Hrvatski Srbi su izgubili teritorij i gotovo potpuno prisustvo u Hrvatskoj, a unatoč ulasku Hrvatske u Europsku uniju i NATO veliki dio teritorija gdje su do tada živjeli Srbi danas je pust i bez izgleda na povratak“, kaže Vejnović.

Profesor Vejnović vidi i širu, regionalnu dimenziju Oluje u kontekstu odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje nezadovoljstvo Hrvata u entitetu Federacija BiH ukazuje na to da postratni politički dogovori nisu ispunjeni. „Ako je kraj rata bio plod dogovora, onda nešto nije realizirano do kraja“, tvrdi Vejnović.

On napominje da su tokom Oluje stradali i nevini ljudi, podsjećajući da su operaciju pratili „pokreti stanovništva, protjerivanja i zločini“. Vejnović dodaje: „Danas, skoro trideset godina kasnije, mladi masovno odlaze – iz Hrvatske, BiH i Srbije. To je jedna od najtežih posljedica balkanskih ratova, pa i operacije Oluja."

Oluja – slojevita prekretnica s posljedicama po cijelu regiju

Hrvatska vojno-redarstvena operacija Oluja iz kolovoza 1995. godine, kojom su dijelovi teritorija RH pod tadašnjom kontrolom pobunjenih Srba vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske, označava jednu od najvažnijih prekretnica u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, kaže vojni analitičar iz Sarajeva Nedžad Ahatović.

On napominje da je za Hrvatsku Oluja simbol pobjede i uspostave punog suvereniteta, ali da za Srbe ostaje „bolno sjećanje na egzodus i stradanja“.

Strateški izbor i žrtvovanje Krajine za BiH

Ahatović Oluju smješta u širi strateški kontekst, tvrdeći da je njen početak bio direktno povezan s odbijanjem plana Z4 od strane srpskog rukovodstva u Krajini. Taj plan, koji je predviđao široku autonomiju, razjedinjeni srpski političari nisu prihvatili, što je bio jasan signal Zagrebu da krene u vojnu akciju. Istovremeno, smatra Ahatović, to je bio i indikator da je Slobodan Milošević rapidno gubio diplomatsku bitku u vezi s pravnim zaokruživanjem svojih teritorijalnih osvajanja.

Milošević se suočio s teškim izborom: žrtvovati dio teritorija u Hrvatskoj i BiH i završiti rat za zelenim stolom ili otvoreno ući u konflikt s Hrvatskom i BiH, riskirajući brzu vojnu intervenciju NATO-a ili Sjedinjenih Američkih Država. „Vrijeme je pokazalo da je Milošević odabrao prvo rješenje. Žrtvovao je tzv. Republiku Srpsku Krajinu i njenih 300.000 stanovnika za Republiku Srpsku u BiH koja je po principima plana Z4 u Daytonu opstala u sastavu države BiH."

Tuđmanove „kalkulacije“

Istovremeno je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vojno podržavao završne operacije legalnih organa vlasti u BiH. Ahatović navodi da je Tuđman „kalkulantski i za zelenim stolom u Daytonu podržao i dvoentitetsko političko rješenje za BiH, kako bi u dogledno vrijeme tražio isti status zasebnog entiteta za bosanske Hrvate“.

Ahatović kritički dodaje da je međunarodna zajednica „podržala i nagradila agresore koji su napali Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je tada bila pod embargom na oružje“. Zaključuje da je posljedica Oluje reintegracija Hrvatske, dok je BiH „hendikepirana podjelom u Daytonu“. Podsjeća da su kreatori Dejtonskog sporazuma poslije Oluje zaustavili operacije Armije BiH prema Banjoj Luci i drugim dijelovima Republike Srpske „pod prijetnjom bombardiranja".

Kozar: Deblokada Bihaća – direktan učinak Oluje

Sarajevski vojno-politički analitičar Đuro Kozar podsjeća da je Oluja direktno utjecala na stanje u zapadnoj Bosni. „Vojno-redarstvena operacija Oluja, izvedena u dogovoru s Armijom BiH, odvijala se i na prostoru Bosanske krajine. Zahvaljujući toj akciji 6. kolovoza 1995. godine, nakon 1.201 dana potpune blokade, deblokiran je Bihać i čitav Unsko-sanski kanton“, ističe Kozar.

On naglašava da Oluja, uz sve kontroverze, za mnoge građane BiH – naročito u Krajini – ostaje simbol vojnog oslobađanja i kraja višegodišnje humanitarne katastrofe.

Izbor između genocida i strateškog mira

Dok analitičari iz BiH iznose svoj uvid u višeslojne posljedice Oluje, američki diplomati, posebno tadašnji veleposlanik u Hrvatskoj Peter W. Galbraith i glavni američki pregovarač u Daytonu Richard Holbrooke, pružaju stratešku pozadinu američke podrške.

Galbraith je tada objašnjavao kontekst američke podrške, ističući dilemu nakon Srebrenice: „Pred nama je bio težak izbor: hoćemo li dopustiti da se dogodi još jedna Srebrenica ili ćemo dopustiti Oluju?“

Ponavljanje Srebrenice nije bilo moguće?

No ima i analitičara i vojnih zapovjednika iz BiH koji tvrde da ponavljanje Srebrenice u Bosanskoj krajini nije bila realna opcija. Napominju da su postrojbe Armije Republike BiH tada pomogle Hrvatskoj vojsci izvođenjem operacija i na hrvatskom teritoriju, protiv snaga tzv. Republike Srpske Krajine.

Poput mnogih u BiH, i bivši američki diplomat i kreator Dejtonskog sporazuma Richard Holbrooke (1941.-2010.) Oluju je smatrao ključnom za stvaranje pregovaračkih uvjeta. Američka diplomacija, pod Holbrookeovim vodstvom, pokrenula je mirovne pregovore u Daytonu neposredno nakon Oluje, koristeći njen ishod kao instrument pritiska.

Trideset godina poslije jasno je da Oluja nosi višestruka značenja i trajne posljedice, a ocjene da se radilo o „dogovorenom ratu“, ukazuju na kompleksnost situacije. Podjele i frustracije istočno od Hrvatske i danas su prisutne, a nasljeđe Oluje, uključujući promjenu demografske slike, i dalje se reflektira na političke i društvene procese u cijeloj regiji.