Od Sodome do danas: ljubav, seks i društvene norme

Mladi Leonardo da Vinci imao je 24 godine kada je dospio pod povećalo moralne policije Firentinske kneževine. Bilo je to 1476. godine: netko ga je anonimno optužio da je imao „neprimjerene“ odnose sa 17-godišnjim mladićem koji se prostituirao. Zbog nedostatka dokaza, optužba je odbačena.

Da je Leonardo volio muškarce potvrđuju izvori iz toga doba. Posebno mu je bio drag njegov učenik, 28 godina mlađi Gian Giacomo Caprotti, poznat kao „Salai“ (vražićak), s kojim je godinama živio pod istim krovom. Kako je napisao Leonardov prvi biograf Giorgio Vasari 1550., slikar je u tom lijepom mladiću nalazio „neobično zadovoljstvo“ – što je neizravan opis njegove homoseksualne orijentacije.

Prije nekoliko godina talijanski povjesničari umjetnosti tvrdili su da su pronašli dokaz da slavna Mona Lisa ne prikazuje Lisu del Giocondo, ženu firentinskog trgovca, već upravo spomenutog Caprottija. On je više puta pozirao Leonardu, a sličnost je, prema istraživačima, nepobitna. Također, u očima Mona Lise navodno se mogu vidjeti slova L i S (za Leonardo i Salai), a nježne riječi „mon salai“ mogu se čitati kao anagram „Mona Lisa“.

U pariškom Louvreu, gdje se slika nalazi, toj se teoriji ne pridaje puno važnosti. Je li točna? Tu su tajnu Leonardo i njegov pratilac ponijeli sa sobom u grob. Obojica su živjela u doba renesanse kada su, još uvijek pod budnim okom Crkve, djelomično ponovno oživjeli ideali antičkog doba – uključujući i otvoreniji pogled na umjetnost, znanje i ljubav.

Oblici ljubavi u antičko doba

U antičko doba su svi oblici ljubavi bili prihvaćeni – ali prvenstveno za muškarce iz vladajućeg sloja. Tako je među muškarcima bilo uobičajeno da, osim žene, imaju i mladića za užitak.

Na otoku Kreti, zakonodavac je, prema riječima starogrčkog filozofa Aristotela (384.–322. pr. Kr.), osmislio poseban oblik kontrole rađanja: „ljubav prema mladićima“. Stariji muškarci uzimali su mladiće u svoj dom kako bi ih obrazovali. „Od mladića se tada očekivala i seksualna naklonost, što društvo nije smatralo sramotnim“, objašnjava književni povjesničar Dino Heiker, autor knjige „Svjetska povijest kvirnosti“.

Rimski car Hadrijan bio je toliko neutješan nakon smrti svog voljenog Antinoja da ga je postumno proglasio bogom i dao izraditi brojne kipove i svetišta u njegovu čast.

U antičko doba nije bilo ništa sporno u tome da muškarac spava s drugim muškarcima ili mladićima – „ali samo ako je imao aktivnu ulogu“, kaže Heiker. „Penetrirani, dakle onaj koji je bio u podređenoj ulozi, smatran je mekušcem i društveno prezren.“ U Rimskom Carstvu političkim su se protivnicima često pripisivale pasivne seksualne uloge kako bi se narušila njihova čast.

Ljubav žena prema ženama također je bila poznata. Na otoku Lezbos grčka pjesnikinja Sapfo u svojim je stihovima slavila ljepotu ženskog tijela.

Primjere različitih oblika ljubavi nalazimo i među bogovima – ponajprije u liku vrhovnog boga Zeusa, koji se pretvarao u žene, životinje pa čak i u oblak kako bi se upustio u ljubavne igre s objektom svoje čežnje.

Biblijski grad Sodom kao izvor grijeha

S rastom kršćanstva prestaje tolerancija prema istospolnoj ljubavi. „Kada većina određuje što je normalno, a što nenormalno, i kada se binarni rodni model proglasi normom, manjine koje osjećaju drukčije imaju težak položaj“, kaže Heiker. U svojoj knjizi piše o ponekad drakonskim kaznama koje su očekivale homoseksualne, nebinarne ili transrodne osobe koje su se upuštale u „neprirodne“ prakse.

Bivali su okovani, kamenovani, kastrirani ili spaljivani na lomači – pozivajući se na Bibliju, prema kojoj je Bog uništio gradove Sodomu i Gomoru zbog njihove grešnosti. Pojam „sodomija“ dugo se koristio kao sinonim za homoseksualnost. Ova biblijska priča, kaže Heiker, „poslužila je kao opravdanje za stoljetnu stigmatizaciju drugačijih“.

Biskup i benediktinski redovnik Petar Damiani (1006.–1072.), jedan od najutjecajnijih crkvenih ljudi 11. stoljeća, bio je uvjeren da sodomija nastaje pod utjecajem đavla i žestoko je napadao razvrat – i to i u samostanima: „neprirodni porok širi se poput raka među svećenstvom i bjesni kao krvoločna zvijer u Kristovu stadu“.

Španjolski konkvistador Vasco Núñez de Balboa 1512. je u Latinskoj Americi naredio da njegovi psi rastrgnu domoroce jer su, kako je tvrdio, „počinili strašan grijeh sodomije“.

Na Dalekom istoku u to je doba homoseksualnost bila znatno opuštenije prihvaćena – ljubav među muškarcima bila je raširena među samurajima u Japanu i na kineskom carskom dvoru. Tako je isusovac Franjo Ksaver 1549. zapisao: „Budistički svećenici neprestano čine zločine protiv prirode i to ni ne poriču – već to otvoreno priznaju.“

Poznate osobe kroz povijest

Kroz stoljeća i u suvremeno doba uvijek je bilo poznatih kvir osoba – čak i među kraljevima i kraljicama. Regentica jedne od najmoćnijih protestantskih zemalja tadašnjeg svijeta, Kristina od Švedske (1626.–1689.), nije skrivala da voli žene i da se ne želi udati ni imati potomke. Suvremenici su je smatrali hermafroditom. Dobrovoljno je abdicirala i otišla u Italiju. Nakon njezine smrti provedena je obdukcija – bila je žena.

Kraljica Ana vladala je Velikom Britanijom od 1702. do 1714. Iako je bila udana, srce joj je pripadalo Sari Churchill, iz obitelji predaka Winstona Churchilla. Njihova međusobna naklonost dobro je dokumentirana u ljubavnim pismima. Kad je kraljica odlučila prekinuti vezu, Churchill je proširila glasine o njezinoj seksualnosti. Njihova priča prikazana je u filmu „The Favourite".

Engleska plemkinja Anne Lister (1791.–1840.) ostavila je iza sebe dnevnik koji je 2011. uvršten na UNESCO-ov popis svjetske dokumentarne baštine. „To je 26 svezaka u kojima detaljno piše o lezbijskom seksu i svojim vezama sa ženama“, kaže Heiker. Lister je razvila vlastiti tajni kod kako nitko neovlašten ne bi mogao pročitati njezina priznanja. Tek 1930. godine taj je kod dešifriran. U selu su je zvali „Gospodin Jack", ali su je uglavnom ostavljali na miru. Zabilješke Anne Lister imale su velik utjecaj na razvoj britanskih rodnih studija i ženske povijesti.

Heiker u knjizi navodi i irske plemkinje Eleanor Butler i Sarah Ponsonby koje su se oko 1780. povukle u zabačenu dolinu u Walesu i ondje zajedno živjele više od 50 godina.

Početkom 20. stoljeća lord Alfred Douglas bio je dugogodišnji ljubavnik irskog pjesnika Oscara Wildea, koji je bio oženjen i imao dvoje djece. Douglasov otac, markiz od Queensberryja, prezirao je njihovu vezu i optužio Wildea za sodomiju, zbog čega je završio u zatvoru i kasnije umro izoliran i siromašan u 45. godini. Douglas se oženio, prešao na katoličanstvo i javno se odrekao homoseksualnosti.

Umberto II. bio je posljednji kralj Italije. Fašističke novine krajem 1943. javno su ga označile kao homoseksualca kako bi ga diskreditirale, što je izazvalo veliki odjek u javnosti. Nakon rata nakratko je ponovno postao kralj, sve do 1946.

Treći spol

Bilo da je riječ o mahu s Tahitija, muxe iz naroda Zapoteka u Meksiku, hidžrama u Indiji ili lhamana među sjevernoameričkim Zunijima – svi se oni tisućama godina ne osjećaju ni kao muškarci ni kao žene, već pripadaju trećem spolu. „Nekad je postojala znatno veća raznolikost nego što nam današnji binarni model dopušta zamisliti“, kaže Heiker. „Zuniji, na primjer, nisu vjerovali da je spol urođen, već su ga vidjeli kao društvenu konstrukciju.“

U Njemačkoj se danas taj treći spol naziva „različit“ (divers). „Mislim da su kvir osobe u Njemačkoj izborile nevjerojatno mnogo slobodnog prostora. O tome su prethodne generacije mogle samo sanjati“, kaže Heiker. Tek 1994. konačno je iz Kaznenog zakona izbrisan paragraf 175 koji je kriminalizirao seksualne odnose među muškarcima. Danas postoji brak za sve i seksualna diskriminacija može se prijaviti.

No, tu dolazi veliko „ali": ono što je postignuto mora se i štititi, jer postoje pokušaji da se „sat vrati unatrag" – u Njemačkoj, ali i u mnogim drugim državama.