NSU: Enver Şimşek kao prva žrtva serije ubojstava

Nürnberg, 9. rujna 2000. Cvjećar Enver Şimşek čeka mušterije na svom mobilnom štandu uz cestu. U ranim poslijepodnevnim satima susreće svoje ubojice, koji na njega ispaljuju osam hitaca. Pet metaka pogađa 38-godišnjeg oca obitelji u glavu. Dva dana kasnije umire od teških povreda. Şimşek više nije mogao dati nikakve izjave o zločinu i počiniteljima, jer nije dolazio svijesti. Tek jedanaest godina kasnije njegova supruga i njihovo dvoje djece saznaju tko je odgovoran za smrt muža i oca: do tada javnosti nepoznata teroristička skupina Nacional-socijalističko podzemlje (NSU). Njihov motiv bila je mržnja i rasizam.

4. studenog 2011. NSU je razotkriven. Tog dana, nakon neuspješne pljačke banke u Eisenachu (Tiringija), dvojica muškaraca – Uwe Böhnhardt i Uwe Mundlos – vrlo vjerojatno su izvršili samoubojstvo u kamperu, pod okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene. Teroristički trio razotkrila je njihova suučesnica Beate Zschäpe, koja je 2018. osuđena na doživotni zatvor uz „Sicherheitsverwahrung"- naknadnu sigurnosnu mjeru, kojom se nakon isteka kazne premješta u ustanovu zatvorenog tipa kako ne bi predstavljala opasnost za okolinu.

Beate Zschäpe šalje morbidno video-priznanje

Tada 36-godišnja Zschäpe šalje više kopija video-priznanja različitim organizacijama, između ostalog i medijima. U tom morbidnom materijalu NSU se ne hvali samo ubojstvom Envera Şimşeka. Do 2007. oni su, putujući Njemačkom, ubili još osam muškaraca turskog i grčkog podrijetla. Deseta i posljednja žrtva bila je policajka Michèle Kiesewetter.

Njemačka je bila u šoku. Kako je moguće da jedna desno-ekstremistička teroristička grupa sedam godina po istom obrascu vrši pogubljenja ljudi migrantskog podrijetla, dok policija i obavještajne službe (navodno) cijelo vrijeme tapkaju u mraku? Kćerka Envera Şimşeka Semiya, koja je kao tinejdžerka ostala bez oca, još uvijek sebi postavlja to i mnoga druga pitanja.

Policija sumnjiči obitelj žrtve

U veljači 2012. godine, tri mjeseca nakon (samo)razotkrivanja NSU-a, ona na središnjoj komemoraciji u Berlinu drži dirljiv govor za žrtve. Semiya je tada mlada žena, koja govori o svojoj tuzi i očaju – ali i o poniženjima. Jer nakon smrti njezinog oca istražitelji su počeli tražiti počinitelje u krugu obitelji.

„Jedanaest godina mi nismo mirne savjesti smjeli biti žrtve", kaže ona, osvrćući se na vrijeme neizvjesnosti. Uvijek je postojala sumnja da je netko iz obitelji odgovoran za očevo ubojstvo. Postojala je čak i sumnja da je bio kriminalac i diler drogom.

Angela Merkel: ‘Molim vas za oprost'

„Možete li zamisliti kako se moja majka osjećala kada se odjednom i sama našla na meti istrage?", zapitala se Semiya Şimşek. Tadašnja kancelarka Angela Merkel nazvala je višegodišnje sumnjičenje „uznemirujućim" i uputila obiteljima ispriku: „Za to vas molim za oprost."

Od tada je prošlo 13 godina. U međuvremenu se vodio NSU-proces pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu, koji je započeo 2013. a završio 2018. „Prvog dana svi smo bili tamo", priča Semiya u jednom videu snimljenom 2024. koji je objavljen na internet-portalu „Mjesta sjećanja Nürnberg". Kaže da se u sudnici nije osjećala ugodno. „Bilo je i mnogo nacističkih posjetitelja."

Do (samo)razotkrivanja NSU-a nije bilo državne pomoći

„Mjesta sjećanja Nürnberg" je građanska inicijativa u Njemačkoj, u kojoj sudjeluje i gradski ured za ljudska prava. U videu Semiya Şimşek evocira uspomene na djetinjstvo i lijepe trenutke s ocem. Godine nakon njegove smrti, sve do razotkrivanja NSU-a, naziva „najgorim, najmračnijim vremenom". Prije razotkrivanja NSU-a nikada nisu dobili državnu ili bilo kakvu drugu podršku.

„Nakon razotkrivanja NSU-a mnogi su htjeli pomoći. Ali sa 25 godina meni pomoć nije trebala. Željela sam je kada sam imala 14", kaže Semiya, rođena u Njemačkoj, a danas nastanjena u Turskoj. Kada je konačno postalo jasno tko je ubio njezinog oca, nepovjerenje, koje je obitelj osjećala, zamijenilo je sažaljenje.

‘Sada ste vi žrtve'

Odjednom su slušali rečenice poput: „Nismo vam vjerovali. Ostavili smo vas same. Ali sada jeste žrtve i sada to možete pokazivati." Jedanaest godina nakon očeve smrti takve riječi za Semiyu su došle prekasno i zvučale su kao ruganje: „Pokušavala sam nekako izaći na kraj s tim."

Četvrt stoljeća nakon prvog ubojstva 

Semiya Şimşek je zajedno s Gamze Kubaşık napisala knjigu o zajedničkoj sudbini. I njezinog oca Mehmeta je ubila ova teroristička grupa  – 4. travnja 2006. u Dortmundu. U knjizi „Naša bol je naša snaga" govore o svojim obiteljskim pričama, nedovoljno razjašnjenom „NSU-kompleksu" i njihovoj borbi za sjećanje.

Semiya Şimşek: ‘Ne možemo staviti točku na to'

„Mir ne mogu naći", kaže Semiya, i dalje pod dojmom brojnih otvorenih pitanja, na koja nisu odgovorili ni NSU-proces ni parlamentarne komisije. „To je razlog zašto i dalje izlazim u javnost i govorim: Mi s tim ne možemo staviti točku na ono što se dogodilo. Još me muče pitanja: Zašto baš moj otac? Po kojim kriterijima su birane žrtve? Zašto se ne vodi istraga protiv pomagača?"

Semiya Şimşek, Gamze Kubaşık i mnogi drugi članovi obitelji žrtava i dalje se nadaju odgovorima. To vrijedi i za preživjele žrtve drugih atentata, koji se također pripisuju NSU-u. Prije svega za 22 osobe, djelomično teško povrijeđene, u napadu bombom s čavlima u ulici Keupstraße u Kölnu 9. lipnja 2004. godine.