Nova vojna suradnja na zapadnom Balkanu - i nova nesigurnost

Netom potpisana Deklaracija o jačanju obrambene suradnje Hrvatske, Albanije i Kosova izazvala je revoltiran odgovor Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije. Ne bi to bila neka posebna vijest sama po sebi, ako se ima u vidu koliko često Vučić susjednim zemljama, naročito ovima pobrojanim, prigovara da djeluju protiv srpskih interesa. No u ovom slučaju on je jednoj od navedenih triju država zamjerio i na kršenju, po njegovome mišljenju, izvjesnog regionalnog ugovora vojno-sigurnosne naravi koji je potpisan još 1996. godine.

Posrijedi je Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji su tada potpisale Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te Savezna Republika Jugoslavija. A ta se savezna republika, nastala iz manjeg dijela nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, inače kasnije razdvojila na Srbiju i Crnu Goru.

Aleksandar Vučić, međutim, smatra da je Hrvatska, već i samim potpisivanjem ugovora s Albanijom i Kosovom, ustvari pogazila obaveze iz tog ranijeg dokumenta, tj. odnos sa drugim supotpisnicama. Odmah nakon takve reakcije, u srpskim medijima bliskima vlasti je najavljeno zasnivanje vojne suradnje između Srbije i Mađarske, ali u regionalnoj političkoj javnosti zasad gotovo da nema odjeka te vijesti. Hrvatski premijer Andrej Plenković u međuvremenu je samo „odmahnuo rukom“ na Vučićevu primjedbu o nepoštivanju starijih obaveza, ustvrdivši da u tekstu novog sporazuma ni za koga nema nikakvih realnih problema.

Sve podsjeća na Balkanski pakt iz 1953. godine

Također, izjavio je da Hrvatska o tome ne mora pitati nikoga, pa ni Srbiju, a niti NATO, mada je teško vjerovati da taj čin nije bio usklađen s interesom Sjevernoatlantskog saveza. „No optužba da se time krši onaj sporazum iz '96. jednostavno ne odgovara istini“, rekao je za DW bivši hrvatski političar i diplomat Božo Kovačević, danas predavač na zagrebačkom Sveučilištu Libertas. On napominje da, prije svega, jedna od tadašnjih država-potpisnica više ne postoji, osim što i ovaj novi sporazum u biti samo formalizira suradnju koja između konkretne tri države ionako već godinama postoji.

„Treće, predsjednik Vučić nije specificirao u čemu se tu sastoji ugroza nacionalne sigurnosti Srbije, jer bi jedino to mogla biti osnova za opravdanu kritiku. Albanija i RH su već u NATO-u, priznale su neovisost Kosova, a može se reći i da je taj sporazum analogan Balkanskom paktu koji su 1953. potpisale Jugoslavija i dvije članice NATO-a, Grčka i Turska. Time je za SFRJ posredno bila zajamčena sigurnost od NATO-a, u slučaju napada SSSR-a. Iako zaključivanje po analogijama nije najpouzdanije, ovo podsjeća na to“, veli Kovačević.

Prema njegovu viđenju stvari, sporazum RH-Albanija-Kosovo je sadržajno „benigan“, te mu je svrha isključivo učvršćenje sigurnosti Kosova. „Ono ipak ima razloga biti zabrinuto“, dodao je on, „s obzirom na to da je Srbija i nedavno bila paravojno umiješana u tamošnje nemire. S druge strane, govoreći o ’96. i onome što je uslijedilo, treba uočiti da je jedna od država nastalih iz SR Jugoslavije, u međuvremenu također stupila u NATO – Crna Gora. Taj sporazum, dakle, nadalje je neprimjenjiv. Jasno, to ne znači da bi se smjelo dopustiti organiziranje saveza koji bi ugrožavali Srbiju.“

Odraz regonalnih, ali i znatno širih procesa

Stoga bi predstavnici triju vlada-supotpisnica, drži Božo Kovačević, trebali još jednom objasniti kako i zašto namjena njihova sporazuma nije ugrožavanje Srbije, niti bilo koga drugog. Drugi naš sugovornik na ovu temu, politolog Boško Picula s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pak, mišljenja je da su aktualna sigurnosna povezivanja između država Srednje i Jugoistočne Europe, ponajprije odraz autentične potrebe u regionalnom kontekstu. U drugu ruku, kazao nam je Picula, one su odraz procesa koji se se sve intenzivnije zbivaju na kontinentalnoj i globalnoj razini.

„Deklaraciju o jačanju obrambene suradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova“, rekao nam je on, „treba promatrati u tom kontekstu jer su Hrvatska i Albanija 2009. zajednički ušle u NATO u sklopu tadašnjea vala proširenja na jugoistoku Europe kao specifičnom dijelu kontinenta opterećenom konfliktima, a na Kosovu su od završetka rata 1999. raspoređene snage KFOR-a, međunarodne mirovne snage pod NATO-ovim vodstvom. Istodobno, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. je jedan od potvrđeno najučinkovitijih mehanizama OESS-a“.

Nužnost gradnje političke i diplomatske komunikacije

Posrijedi je, naime, bio međunarodni sporazum Organizacije za europsku sigurnost i suradnju kojim su nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine, a temeljem Daytonskoga mirovnog sporazuma, omogućeni nadzor nad naoružanjem, održavanje vojne ravnoteže, te prije svega izgradnja pretpostavki sigurnosti na području same Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatske, te Crne Gore i Srbije kao sljednica u tom trenutku zajedničke države. Picula naglašava da bi oba dokumenta svojim državama potpisnicama neovisno trebala jamčiti što viši stupanj sigurnosti.

„Istodobno je nužno graditi političke, odnosno diplomatske komunikacijske veze kako bi izgradnja mira i međusobno jamčenje sigurnosti bili trajno opredjeljenje, poglavito zbog ranije vođenih ratova.

Usto, unutarnja će politika uvijek određivati vanjskopolitičke odluke, te neprestance treba pratiti sadržaj i način komunikacije političkih vodstava država o kojima je riječ. Posebice zbog aktualne situacije u Europi“, zaključio je Boško Picula.