Srebrenica: sjećanje podijeljeno po etničkim grupama

„Trideset godina kasnije, genocid u Srebrenici i dalje ima duboke posljedice na bosanskohercegovačko društvo. Sjećanje na događaje iz srpnja 1995. podijeljeno je po etničkim skupinama. To otežava zajednički život i pomirenje. Dvije potpuno različite perspektive suprotstavljene su jedna drugoj. Srbi i Bošnjaci mogu živjeti jedni pored drugih u svakodnevici, ali je pitanje Srebrenice često tabu. Čim se ta tema pokrene, Srbi se često osjećaju krivima: neki refleksno ukazuju na vlastite žrtve tijekom rata. Otvoreni razgovori o onome što se dogodilo gotovo su nemogući", piše u tekstu koji je objavio javni servis Deutschlandfunk.

Od 2021. godine u BiH je zabranjeno negirati, umanjivati, javno odobravati ili opravdavati genocid u Srebrenici ili druge ratne zločine počinjene tijekom rata u BiH (1992. – 1995.). Ovaj zakon nije usvojio Parlament Bosne i Hercegovine, već ga je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, podsjeća se u tekstu.

Time je, navodi se dalje, Inzko ispunio želju Bošnjaka, koji obilježavaju sjećanje na žrtve Srebrenice i traže da srpska strana masakr prizna kao genocid. Protiv srpskog nacionalizma bore se i udruge poput „Majke Srebrenice". Za preživjele, poricanje zločina od strane srpske strane znači negiranje njihova identiteta i njihove prošlosti.

Srpska strana događaje iz srpnja 1995. trivijalizira, povremeno negira ili čak glorificira. Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, u tome zauzima istaknutu poziciju, piše Deutschlandfunk.

„On je još 2007. godine govorio da je u Srebrenici bio genocid, a već 2010. je napravio zaokret i od tada relativizira broj žrtava i negira da se genocid u Srebrenici uopće dogodio."

Ovakvo tumačenje sukoba rašireno je i u Srbiji, koja ima bliske veze s ovim entitetom BiH, iako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 2015. prisustvovao komemoraciji u Potočarima, gdje je bio napadnut.

Aleksandar Vučić i Srebrenica

„Danas predsjednik Srbije govori drugačije. Za to postoji razlog. Smatra se dobrom praksom da se u sjećanju na zločine prvenstveno slušaju priče žrtava. Međutim, u slučaju genocida u Srebrenici, vrlo je poučno baciti pogled i na počinitelje, njihove pristaše i apologete. Posebno kada takav pogled nije usmjeren samo na 30. godišnjicu zločina, već uzima u obzir i ono što se ranije događalo", piše Michael Martens, potpisnik teksta u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

„Na primjer, na komemoraciju povodom 20. godišnjice zločina 11. srpnja 2015. došao je nitko drugi nego današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tada je još bio premijer, ali i najmoćniji čovjek u Beogradu. S obzirom na Vučićevu prošlost, činjenica da je došao u mali grad na istoku Bosne zvučala je gotovo nevjerojatno."

Martens podsjeća na Vučićevu političku karijeru, koju je započeo sredinom devedesetih godina u Srpskoj radikalnoj stranci, na čijem je čelu bio vođa paravojnih formacija Vojislav Šešelj. Vučić je kao „poslušan i odan" brzo napredovao do Šešeljevog najvjernijeg izvršitelja. U jednom od svojih govora tijekom srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine, mladi šovinist izrekao je upozorenje bosanskim muslimanima koje je bilo ozbiljno: „Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana." Tu prijetnju je Vojska bosanskih Srba, pod zapovjedništvom kasnije na doživotnu kaznu zatvora osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, ostvarila na mnogim mjestima u Bosni. Srebrenica je postala sinonim politike „etničkog čišćenja".

Izvještaji iz 2015. godine, piše još u FAZ-u, danas zvuče kao da su iz nekog drugog svijeta, jer se u službenom Beogradu odavno ponovo čuje ton koji podsjeća na Vučićeve rane dane.

„U srpskoj prijestolnici postoji čitav niz komemoracija povodom 30. godišnjice Srebrenice. Panel-diskusije, promocije knjiga, kazališne predstave i ulični performansi podsjećaju na ovaj dan srpske krivnje. Prikazuje se i potresni film o Srebrenici Quo Vadis, Aida? nagrađivane bosanske redateljice Jasmile Žbanić, koji nikada nije stigao u kina u Srbiji. Ali sve to dolazi iz civilnog društva. Kako se Vučić i njegovi sljedbenici sada ponovno odnose prema tom zločinu, pokazuje njegov stranački kolega Vladimir Đukanović. On je 11. srpnja 2019. godine „čestitao srpskom narodu na danu oslobođenja Srebrenice" i zahvalioRatku Mladiću na njegovoj „briljantnoj" vojnoj operaciji."

U školama u Srebrenici se ne uči ništa o genocidu

Ako o onome što se dogodilo u njihovu gradu ne saznaju kod kuće, djeca u Srebrenici – bošnjačka i srpska – u školi ne uče ništa o genocidu, piše švicarski Neue Zürcher Zeitung.

Razlog je, kako se navodi, što se nastava provodi prema nastavnom planu i programu Republike Srpske – i udžbenici prenose isključivo srpsku perspektivu: „Školska djeca u Srebrenici uče da je Mladić, kao zapovjednik bosanskih Srba, u srpnju 1995. godine zauzeo njihov rodni grad – i ništa više."

Osim toga, u tamošnjim školama prvenstveno se uči srpski jezik, uključujući i ćirilično pismo. Bošnjačka djeca tek od petog razreda mogu učiti bosanski jezik, ali se on tada ne zove „bosanski", već „jezik bošnjačkog naroda"… Dok djeca to jedva primjećuju, roditelji Bošnjaci to smatraju omalovažavanjem svoje etničke skupine, piše u NZZ-u.

Kako stručnjaci ocjenjuju strategiju negiranja genocida?

Internetska stranica javne televizije ZDF donosi članak o mišljenju stručnjaka o negiranju genocida Republike Srpske i Srbije.

Florian Bieber, stručnjak za Balkan na Sveučilištu u Grazu, smatra da je riječ o autoritarnoj strategiji za politiku sjećanja: „Takva politika temelji se na isticanju vlastitih žrtava, dok se u isto vrijeme reinterpretira ili negira povijesna krivnja."

Politolog Vedran Džihić sa Sveučilišta u Beču, stoji dalje u tekstu, u tome vidi dublji ideološki obrazac: „Postoji ideološki savez izrazito nacionalističkih, autoritarnih i reakcionarnih političara koji odbacuju vrijednosti i norme liberalnog, europskog, demokratskog Zapada."

Prema mišljenju stručnjaka, strategije poricanja otežavaju suočavanje s prošlošću, ometaju procese društvenog pomirenja i podrivaju povjerenje u međunarodne pravne mehanizme.

U tom kontekstu, Srebrenica se često doživljava kao lakmus-test za europski odnos prema genocidu, kao kulturu sjećanja i odgovornosti.

Priredio Faruk Šabanović