(Neuzvraćene) simpatije Nijemaca za papu Franju

Nijemci su prije 12 godina najprije trebali progutati što je upravo "njihov", prvi "njemački" papa nakon mnogo stoljeća, popustio pod teretom poglavara Katoličke crkve i Benedikt XVI. je ušao u povijest kao prvi papa koji je "dao otkaz".

A onda je na balkon nad ulazom u baziliku sv. Petra došao nekakav Argentinac za kojeg mnogi nikad još nisu čuli. Protestanti u Njemačkoj su skočili kao opareni kad su čuli i kako Jorge Mario Bergoglio iza imena nosi SJ - Societas Jesu, dakle prvi pripadnik Isusovačkog reda koji je postao papom jer ni ti stari vjerski sukobi nisu zaboravljeni.

No kad je taj novi papa, nakon pompe koju je toliko volio i Ratzinger, prisutne na trgu u Vatikanu tek ljubazno pozdravio s buona serra i kad se čulo kako ne želi preseliti u rezidenciju pape nego će ostati u vatikanskom svratištu za službene posjetitelje - i kako je odlučno, već kod prvog odijevanja u bijelu odoru pape, odbio čak i pomisao promijeniti svoje iznošene cipele i obući one ručno rađene rimskog postolara koji se diči raditi cipele za sve pape, simpatije su naglo počele rasti. Lako su mu oprostili i što nije htio Mercedes kao službeno vozilo i Papamobil, nego se uporno vozio u nekakvoj rabljenoj krntiji.

Žarka podrška promjenama

Jer prije svega vjernici Njemačke su s oduševljenjem dočekali što je Vatikanom zapuhao nov, svjež vjetar i zapravo sve do posljednjeg dana im je najveća zamjerka papi Franji bila što nije učinio više i brže. Isprva, izgledalo je obećavajuće: papa Franjo nije imao niti najmanje razumijevanja za slučajeve zlostavljanja maloljetnika od crkvenih dužnosnika - što je za mnoge u Njemačkoj bio i razlog istupiti iz Crkve. Upustio se i u čišćenje financijskih malverzacija koje su upravo eksplodirale također još u doba Ivana Pavla II. koji je valjda imao druge interese, ali ni Benedikt XVI. se radije u to nije htio niti miješati.

I u sukobu s tadašnjim perfektom za kongregaciju vjere - neformalnim "predsjednikom vlade" Vatikana gdje je Ratzinger, postavši papom imenovao još jednog Nijemca, Gerharda Ludwiga Müllera je naklonost javnosti u Njemačkoj prije bila na strani pape, nego na tom članu kurije koji tvrdoglavo odbija i samu pomisao nešto mijenjati u odredbi celibata za katoličke svećenike.

I studij u Njemačkoj

U prvim godinama pontifikata Franje je i među njemačkim visokim crkvenim dostojanstvenicima bilo još mnogo "tvrdolinijaša" koji su na primjer poslušno slijedili diktat i Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. neka se Katolička crkva povuče iz savjetovališta za žene koje žele pobaciti. Samo jedan dužnosnik, tadašnji biskup Fulde Johannes Dyba nije htio poslušati diktat Vatikana, argumentirajući kako je to jedina prilika Crkvi navesti te žene neka promjene mišljenje. Na koncu, pružiti im potporu u odluci da ipak rode i da onda preko Crkve nađu obitelj koja će usvojiti to dijete. No Dyba je ionako tada već bio bolestan - doista je brzo nakon toga preminuo pa je i Vatikan nekako progledao kroz prste tom "previše liberalnom" biskupu.

Usprkos tome, svi njemački biskupi su spremno svoje križeve od suhog zlata koje su nosili oko vrata, zamijenili onim od srebra kakav je nosio i papa Franjo, a i u Njemačkoj biskupskoj konferenciji se sve glasnije čula želja da im papa Franjo pomogne doista promijeniti mnogo toga u Crkvi. Jer Bergoglio ne samo da je tečno govorio njemački, nego je i neko vrijeme živio i studirao teologiju u Frankfurtu na Majni - makar mu  boravak u hladnoj Njemačkoj nije ostao u dragoj uspomeni.

Papa (ipak) ne želi

Ambicije za promjenama su sve više rasle: tadašnji predsjedavajući Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx je 2019. pokrenuo projekt reformi, "Sinodalni put" gdje su se mogle čuti mnoge muke za njemačke katolike. Zašto se toliko ustraje isključiti iz Crkve sve one čiji je prvi brak propao? Gdje su žene u Crkvi, osim što im je dopušteno ukrašavati oltare cvijećem?

Ne isključivo crkveni dužnosnici, nego i vjernici - laici trebaju imati više utjecaja na odluke Crkve jer i znaju mnogo više o nevoljama. A onda je tu i stari problem nerazumijevanja visokih dužnosnika Katoličke crkve - redom sve starci i sve muškarci - za bilo kakav oblik seksualnosti, bilo da je riječ o kontracepciji, bilo da je riječ o homoseksualnosti.

Običaj je da njemački biskupi barem jednom godišnje dođu "na noge" papi u Vatikan. Ali umjesto podrške, papa Franjo je iz godine u godinu očito imao sve manje razumijevanja za svoje Nijemce. Vrhunac je bio kad je papa Franjo izjavio kako u Njemačkoj "već postoji jedna, i to vrlo dobra Evangelička crkva i kako joj ne treba još jedna" u što bi se, po njegovom mišljenju, s tim reformama pretvorila Katolička.

Tu su i njemački vjernici i ovdašnja javnost morali uložiti vrlo mnogo truda razumjeti, zašto je papa Franjo pokrenuo mnoge reforme, ali jedva da je koju doista proveo "do kraja". I kad je riječ o ženama, ne pred oltarom, ali onda barem na odgovornim položajima u Crkvi sad i u Vatikanu ima žena. I kod homoseksualnosti se, po papi Franji, nikome ne može zabraniti doći u crkvu i primiti oprost i blagoslov. Ali formalno, ništa više od toga.

Merkel kod Franje

Dapače, dojam je kako se papa Franjo umorio od tolikih bojišta na koje je krenuo djelovati - od korupcije i nereda u samom Vatikanu i Crkvi pa do zaštite okoliša i današnje pohlepe za dobiti špekulanata diljem svijeta da je "zaboravio" i na neke stvari koje bi se u Katoličkoj crkvi možda lako i brzo mogle promijeniti. Ali Nijemci zapravo nikad nisu doista shvatili kako ova zemlja nije središte svijeta, a može se reći i kako su mnoge želje njemačkih vjernika potpuno strane vjernicima Afrike ili Azije.

Upućeni će podsjetiti i na to kako politička ostavština pape Franje u Njemačkoj nije bez težine. Na posljednji ispraćaj pape Franje je zapravo htjela gotovo čitava njemačka vrhuška i u Rim stiže još uvijek službujući kancelar Olaf Scholz. Čelnik kršćanskih demokrata i vjerojatni budući kancelar Friedrich Merz neće doći, makar bi već kao katolik to svakako htio.

No tu je i detalj iz prošlosti: Merz sad nikako ne može oprostiti svojoj prethodnici, Angeli Merkel zbog njene izjave wir schaffen das kad je otvorila granice Njemačke rijeci migranata. No to se dogodilo nakon stravičnog nalaza ugušenih izbjeglica u kamionu u Austriji - i nakon privatne audijencije Angele Merkel kod pape Franje nedugo nakon toga - i prije tog znakovitog "mi to možemo". A poznato je što je bio stav pape Franje prema izbjeglicama: svaki od njih je sin Božji kojeg mi ne želimo primiti i puštamo da se utopi u moru Mediterana.

Sad i on!

Usprkos tome što su mnogi u Njemačkoj - i katolici i protestanti i ateisti s tugom primili vijest o smrti pape Franje smatrajući to golemim gubitkom i za Crkvu i za sve stanovnike ove planete, ovaj papa nije baš bio sklon niti njemačkim crkvenim poglavarima. Teško je reći je li ikad u povijesti bilo tako malo njemačkih kardinala koji će sad birati njegovog nasljednika: samo ih je još trojica jer ovaj papa uporno nije niti imenovao kardinalima biskupe koji su po tradiciji zasluživali tu čast.

Među njima je i Reinhard Marx - sad više ne kao predsjedavajući Biskupske konferencije, kardinal Rainer Maria Woelki koji je uzaludno papi Franji nudio povući se s dužnosti biskupa Kölna jer ga tamo više ne žele čak niti na sjednici karnevalskog vijeća zbog njegovih sve konzervativnijih gledišta. I kardinal - Gerhard Ludwig Müller.

Jer sam papa Franjo je "unaprijedio" Müllera u kardinala - da bi ga izbacio iz Kurije. Sad će pak i on po prvi puta sudjelovati na konklavi na kojem će se odlučivati budući papa. Da će sam biti i izabran - o tome se radije niti ne razmišlja.

Ukratko: i za Nijemce "nepoznati su putevi Gospodnji", baš kao što su bili i njegovog preminulog namjesnika, pape Franje. Ali im je ipak bio drag.