Nema vojne industrije u Hrvatskoj bez - industrije

Hrvatska je riješena pridružiti se utrci u naoružanju zemalja-članica NATO-pakta, sudeći po nedavno iskazanoj volji njezinih vodećih političara na podizanje izdvajanja za vojne potrebe na pet postotaka BDP-a. Time će stati uz bok onima koje faktično uopće ne propituju opravdanost hipermilitarizacije Europe bez presedana u posljednjih 80 godina, a uslijed straha od nastavka ruske agresije iz Ukrajine dalje u kontinent. Na primjer, uvjerljiva većina članica NATO-pakta je za Hladnog rata izdvajala manje i od 3,5 posto BDP-a na iste svrhe, iako je Rusija tada stajala na čelu SSSR-a te Istočnog pakta.

No dok danas većinski dio tog članstva ima nekakav ekonomsko-politički plan o pokretanju ili unapređenju vlastite vojne industrije, s Hrvatskom to nije slučaj. Premda iz Vlade RH dopiru poruke da je zemlja spremna na domaću proizvodnju, pa čak i izvoz oružja, poslovne činjenice govore nešto sasvim drugo.

Za ilustraciju: ministar obrane RH Ivan Anušić isticao je hrvatsku sposobnost za razvoj i izradu dronova, ali Hrvatska nije među državama Europske unije koje su osnovale zaseban savez upravo za tu namjenu, a da ne govorimo o npr. stanju također spominjane hrvatske brodogradnje.

Razvoj zemlje izokrenut naglavce

Anušić je, naime, dronovima pridodao vojne brodove, navodnu industrijsku nišu s kojom bi Hrvatska mogla prosperirati u novom, ratno-ekonomskom ambijentu Europe, iako on sam ima jako loše iskustvo u takvom poslu.

Hrvatska ratna mornarica uspjela je unutar desetak godina suradnje s najvećim od preostalih domaćih škverova, nekadašnjeg ponosa nacionalne industrije, dobiti samo dva od šest naručenih vojnih patrolnih čamaca. „Nažalost, u pozadini stoji bezidejnost EU u cijelosti, kad je riječ o pokretanju ekonomije, a Hrvatska je tu posebno loša“, rekao nam je o tome ekonomist Ljubo Jurčić.

„Jednostavno, nemaju ideju kako pokrenuti ili ojačati globalno konkurentnu proizvodnju za tržište i potrebe ljudi, pa biraju najkraći put – proizvodnju za vojsku, jer tu postoji kontrola države. To je, vjerujem, smisao plašenja Europe navodno enormnom ruskom vojnom snagom“, nastavlja ovaj bivši ministar gospodarstva RH, professor emeritus Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

No, bilo kako bilo, kod naoružavanja se mora stremiti vlastitoj proizvodnji, ne zbog prestiža, nego zbog smanjenja uvoza te zbog izdataka za civilne potrebe koji se u pravilu grubo reduciraju u svakoj (pred)ratnoj ekonomiji.

„Tu morate imati visokorazvijeni ekonomski sustav“, inzistira Jurčić, „što znači: obrazovanje, institucije, institute, agencije, zavode. A ne samo tvornice! Mi od svega toga nemamo više ništa. U tim se točkama koncentrira znanje o određenim tehnologijama, jer ne možete samo tako doći pa reći – odsad pravimo modernu vojnu tehniku. Ako treba čip za nešto, već morate vladati tim, i to će znanje stoga ionako prethodno biti korišteno, kao i naknadno, ne tek za vojsku. Imali smo to u socijalizmu, ali potom je razvoj zemlje izokrenut naglavce iako takve zakonitosti apsolutno vrijede i za kapitalizam.“

Ne ide to iz malog prsta

„Kada je riječ o brodogradnji, tu smo imali jedan Brodarski institut u Zagrebu, upravo sjajnu ustanovu“, riječi su Ljube Jurčića. Podsjetio nas je zatim na ne tako davnu prošlost: u Brodarskom se nisu bavili samo brodovima, nego i svojstvima industrijskih materijala, hidrodinamičkim formama, razvojem kokpita, navigacijom i brojnim drugim znanjima koja su primjenjivana šire od brodogradnje.

No s ulaskom RH u EU 2013. godine odustalo se od državnog upravljanja tim sektorom, baš kad su se veće europske zemlje sve intenzivnije vraćale u nj, shvativši da ga ne smiju sasvim prepustiti tržištu.

„Želim reći da, ako ostanete bez toga, svodite sebe na obrt. Ne više na industriju, nego na puku montažu. Kupujete gotove dijelove pa ih slažete, ali niste vlasnik tehnologije i razvoja, niti ćete ikad imati pravo uvida u najnovije dosege znanja" kaže Jurčić.

Sada se priča o dronovima, a malo tko uviđa da su dronovi s početka ruske agresije u Ukrajini, i danas – nebo i zemlja. Toliko su se u međuvremenu razvili, napominje naš sugovornik. "Mi imamo samo par individualnih vojno-proizvodnih uspješnih slučajeva danas, npr. HS Produkt, i to je sve. Pištolji i puške i kacige. Za ništa veće nismo pripravni“, zaključio je Jurčić.

Smiona nakana izgradnje vojne industrije „ne ide iz malog prsta“, nego iz sustava koji mora posjedovati izuzetno strukturiranu i razvijenu podlogu. S druge strane, hrvatski proizvodni kapaciteti zakržljali su čak i kad nisu pogašeni, ako govorimo o razvojnom potencijalu.

Hrvatska ostaje kupac ili sitni kooperant

Primjer nije samo brodogradnja, kao najsloženiji sektor, nego i strojarski te metalurški div, makar u hrvatskim razmjerima – tvornica Đuro Đaković u Slavonskom Brodu.

„Ostali smo bez znanja, to je najgora činjenica, a imali smo sve preduvjete za njegovo njegovanje. Recimo, ta nesretna naša brodogradnja koju smo evidentno upropastili, u sklopu bivše države bila je svjetska sila. Godinama se izmjenjivala s Japanom i Južnom Korejom na prva tri mjesta brodograditelja u svijetu", kaže Luka Brkić, profesor političke ekonomije na sveučilištu Libertas u Zagrebu.

On ne vidi razloga za optimizam kada je riječ o aktualnoj ideji s vojnom proizvodnjom. "Nadam se da nam oružje neće ni trebati, ali mi ćemo u svemu tome nastradati već i ekonomski. Razvijeni industrijski centar Europe ublažit će svoj stres, dok ćemo mi ostati kupci, eventualno sitni kooperanti“, uvjeren je Brkić.

„Inače, tih pet posto izdvajanja nije samo proizvoljno uzeto, nego je i suludo s aspekta ekonomskog i fiskalnog, kao i onog socijalne pravednosti. Bojim se da je čitava Europa stagnirala i općepolitički i ekonomsko-politički, ali Hrvatska je tu među najslabijima i najpasivnijima, pa će i stradati više“, rekao je Luka Brkić za DW.

Ususret pokretanju novog profila ekonomije ili barem javne potrošnje u Hrvatskoj, dakle, ostaje vidjeti može li se tako očekivana šteta donekle umanjiti. Uz pretpostavku, naravno, da bi i RH i EU u dogledno vrijeme ipak mogle izbjeći širenje rata po kontinentu, uz nešto bolju politiku.