Minskim poljima protiv prijetnje s Istoka

Od kako je u veljači 2022. počela ruska agresija na Ukrajinu, za NATO gotovo da nema važnijeg pitanja od onoga, kako uopće obraniti svoje istočno krilo od mogućeg iznenadnog i snažnog napada s Istoka. Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska pet su od ukupno šest članica NATO-a koje imaju granicu s Rusijom ili Bjelorusijom. Te su zemlje već od 2022. uložile velika sredstva u osiguranje granica – podizanjem ograda i postavljanjem nadzornih sustava. No sad im se čini kako i sve te mjere nisu dovoljne i kako im jedino još preostaje opet posegnuti za protupješačkim i protutenkovskim minama.

Povlačenje iz Ottawske konvencije

U posljednjih nekoliko mjeseci su jedna za drugom, tih pet članica NATO-a proglasile povlačenje iz tzv. Ottawske konvencije, sporazuma zaključenog 1997. koji je stupio na snagu dvije godine kasnije i kojim se težila zabrana protupješačkih mina u čitavom svijetu, njihovo korištenje i postavljanje, proizvodnja i distribucija. Te su mine osobito sporne jer od njih podjednako mogu stradati i vojnici i civili.

Neaktivirane mine ostaju dugoročna prijetnja i nakon završetka sukoba, a problem nije samo netočna i nedovoljna dokumentacija postavljenih mina koje na bojištu često postavljaju obje strane. Golem problem je i klizanje tla, bujice i vodeni tokovi i nakon nekog vremena je praktično nemoguće reći gdje je neka mina, čak i ako se ima precizan plan. A greške su smrtonosne: samo 2023. godine gotovo je 6000 ljudi poginulo ili ranjeno od mina – 80 posto žrtava bili su civili, među njima i mnogo mališana.A uklanjanje mina je opasno, skupo i iznimno dugotrajno.

Povlačenje iz sporazuma tih pet zemalja trebalo bi stupiti na snagu već tijekom ovog lipnja, a jedino Norveška, koja također ima nekih 200 kilometara granice s Rusijom želi se i dalje držati zabrane protupješačkih mina. To znači kako bi u ostalih pet država već do kraja godine mogla početi ne samo proizvodnja nego i priprema za postavljanje mina prema mogućoj prijetnji s istoka.

Do danas je Ottawsku konvenciju prihvatilo ukupno 164 država, dok ih 33 to nije učinilo – među njima i velike sile poput SAD-a, Kine i Rusije. Smatra se da Rusija ima najveće zalihe protupješačkih mina na svijetu – procjenjuje se oko 26 milijuna komada. Mnoge se već koriste u Ukrajini.

Milijuni mina u šumskim područjima?

Prema navodima nevladine organizacije Handicap International, čak su 58 država i teritorija još uvijek zagađeni minama – i to često desetljećima nakon što tamošnji sukobi okončani. Tom popisu će se na taj način lako pridružiti i nova, golema prostranstva: granica tih pet članica NATO-a s Rusijom i Bjelorusijom duga je oko 3500 kilometara, od finske Laponije na sjeveru do poljske pokrajine Lublin na jugu. Velik dio toga područja rijetko je naseljen i gusto pošumljen, neprekinuto nadziranje graničnog pojasa vrlo je teško, a sve to znači i da bi bilo praktično nemoguće brzo i odlučno reagirati ako bi do napada i došlo – osim minama koje već tamo čekaju.

Prema izvješću britanskog Telegrapha, NATO-ovi stručnjaci već analiziraju koja bi točno područja mogla biti pogodna za postavljanje mina. Cilj je maksimalno odvraćanje: u kombinaciji s drugim mjerama granične sigurnosti, minirano područje trebalo bi u slučaju ruskog napada i čak uz moguće korištenje tehnike za čišćenje mina, u najkraćem roku prouzročiti tako velike gubitke da Moskva odustane od ideje dugotrajnog rata.

Nova „Željezna zavjesa"

A to onda znači upravo golema količina mina, možda i nekoliko milijuna mina i eksplozivnih zamki. Velika bi područja ostala nenaseljiva desetljećima, a potencijalna šteta za ljude i okoliš se teško može i predvidjeti.

David Blair, vanjskopolitički dopisnik Telegrapha, već je to proglasio novom, eksplozivnom „Željeznom zavjesom" kakva je nekoć postojala između NATO-a i država Varšavskog sporazuma u doba Hladnog rata. A i čitava granica bi sve više ličila na ono doba, uz žičane ograde, ali danas i uz suvremene sustave nadzora. Neke zemlje planiraju postavljanje sustava za obranu od dronova, produbljivanje kanala za navodnjavanje koji bi se u slučaju potrebe mogli koristiti kao prepreka za nadolazeće snage ili sadnju drveća uz važne prometnice kako bi se civilima i vojnicima osigurala zaklonjenost.

Ima li alternative?

Jedna od osobito ranjivih država na istočnoj granici NATO-a jest Litva. Između ruske eksklave Kalinjingrad na zapadu i Bjelorusije na istoku nalazi se tzv. Suvalki-prolaz: kopnena veza duga svega 65 kilometara koja povezuje baltičke zemlje s ostatkom teritorija NATO-a. Upravo ondje mnogi očekuju da bi mogao uslijediti prvi ruski napad. Samo Litva planira u sljedećim godinama uložiti oko 800 milijuna eura u proizvodnju novih mina. Litavska ministrica obrane, Dovilė Šakalienė, branila je taj plan nazivajući ga odgovorom na „egzistencijalnu prijetnju“ njenoj domovini. Pritom je podsjetila da je Rusija u novije vrijeme znatno povećala proizvodnju mina, dok je Europa, pod obvezama iz Ottawske konvencije, uništavala vlastite zalihe.

S druge strane, Eva Maria Fischer iz organizacije Handicap International Deutschland izjavila je za DW kako je riječ o zabrinjavajućem i opasnom razvoju. „Jasno je da se mogu opravdati bojazni za vlastitu sigurnost istočnoeuropskih država u današnjem nestabilnom međunarodnom kontekstu", izjavila je već kad su prve članice NATO-a objavile povratak nagaznim minama.

„No trajna sigurnost ne može se graditi na oružju koje nasumično ubija, ostaje u zemlji dugo nakon završetka sukoba, prijeti civilima i uništava uvjete za život." Njeno je uvjerenje: „Postoje i alternative u obrani zemlje. One se možda čine skupljima, ali nisu ako se uračunaju golemi troškovi koje donosi uporaba protupješačkih mina.“