Milorad Dodik - od favorita Zapada do bosanskog osuđenika

Od političara kojeg je međunarodna zajednica promovirala kao „reformista" Republike Srpske (RS), Milorad Dodik se pretvorio u nacionalista koji osporava državnost i postojanje Bosne i Hercegovine, krši dogovorene reforme, protjeruje iz RS-a njemačke diplomate i ulazi u otvorene sukobe s predstavnicima međunarodne zajednice.

Pravomoćna presuda koja mu je izrečena 1. kolovoza 2025. godine samo je vrhunac procesa koji traje gotovo dva desetljeća – a analitičari vjeruju da njegov politički kraj još nije blizu.

Rani uspon i reformski imidž

Milorad Dodik na političkoj sceni RS-a pojavljuje se tijekom rata (1992–1995) kao zastupnik u entitetskoj Narodnoj skupštini. Predvodio je tada malu stranku Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koja se predstavljala kao umjerena i reformski orijentirana alternativa nacionalističkom SDS-u.

Dodikov politički uspon praćen je snažnom podrškom međunarodne zajednice. Godine 1998. postaje premijer RS-a uz otvorenu podršku tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa i zapadnih vlada. Tijekom tog razdoblja u BiH su provedene reforme koje jačaju državne institucije: reforma vojske i pravosuđa, uspostava novih ministarstava u Vijeću ministara BiH, a ojačana je i suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Dodik je tada rado viđen gost u zapadnim političkim centrima.

Zaokret 2006: od liberalizma ka nacionalizmu

Prijelomni trenutak dolazi 2006. kada Dodik napušta raniji reformski kurs. Počinje graditi političku strategiju na isticanju entitetskog suvereniteta, prijetnjama referendumom o otcjepljenju RS-a, osporavanju prenesenih nadležnosti s entiteta na državu i otvorenoj konfrontaciji s ključnim međunarodnim akterima.

Analitičar Sead Numanović smatra da je Dodikov uspon bio „splet okolnosti u kojima se našao": „Liberalizam je zamijenio nacionalizmom i ekstremizmom. Kada je postao isključiv, bio je to počrtak njegovog političkog kraja. Svatko je na svoj način sudjelovao u tom procesu – i Istok i Zapad, i svi domaći čimbenici. Svatko je u Dodiku vidio neki svoj interes, dok je država stradala."

Numanović za DW naglašava i ulogu susjednih zemalja, podsjećajući na potporu koju su Dodiku iskazivali Aleksandar Vučić i Zoran Milanović: „Bez Zagreba i Beograda, Dodik ne bi dogurao dovde."

Sukobi s visokim predstavnicima

Od 2006. godine Dodik ulazi u sve učestalije sukobe s Uredom visokog predstavnika (OHR). U početku su ti sukobi povremeni i retorički, ali od 2021. i dolaska Christiana Schmidta, prelaze u otvoreno osporavanje njegovog legitimiteta.

Vlasti RS-a odbijaju priznati Schmidta, ignoriraju njegove odluke i usvajaju zakone kojima se osporavaju nadležnosti Ustavnog suda BiH i OHR-a. Paralelno, u Narodnoj skupštini RS-a jednostrano se donose mjere za „vraćanje" nadležnosti s državne razine na entitetsku, uključujući područja pravosuđa i vojske.

Presuda iz 2025. godine

Kulminacija višegodišnje konfrontacije stiže u ljeto 2025., kada Sud BiH izriče Miloradu Dodiku pravomoćnu presudu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Konkretno, presuda se odnosi na njegovo potpisivanje i objavljivanje u Službenom glasniku RS-a zakona kojima se negiraju Schmidtove nadležnosti – što Kazneni zakon BiH prepoznaje kao kazneno djelo. Osuđen je na godinu dana zatvora (što je moguće pretvoriti u novčanu kaznu), te na šest godina zabrane obavljanja političkih funkcija.

Reakcije su bile očekivano podijeljene: vlasti RS-a poručuju da presudu neće provoditi, dok u drugom entitetu – Federaciji BiH, i zapadnim krugovima međunarodne zajednice naglašavaju da se radi o obvezi koja proizlazi iz ustavnih i zakonskih rješenja. Sam Dodik, pokorio se Sudu BiH čiji legitimitet istodobno javno osporava, platit će novčani iznos kako ne bi izdržavao jednogodišnju kaznu zatvora, najavljuje žalbe, iako je upravo na njegovu inicijativu RS donijela zakone kojima se zabranjuje rad Suda BiH.

Podrška Dodiku izvana

Uloga Beograda i Zagreba u Dodikovoj političkoj dugovječnosti često je predmet analize. Prema Numanoviću, bez podrške ključnih političkih struktura u susjednim državama, Dodikov politički utjecaj bio bi znatno manji. Tijekom godina, Dodik održava bliske veze sa službenicima u Srbiji, redovito sudjelujući na političkim skupovima u Beogradu, dok sa Zagrebom održava komunikaciju posebno po pitanjima položaja Hrvata u BiH.

Na međunarodnom planu, Dodik se približio Rusiji, sastaje se s Vladimirom Putinom, a istodobno, barem u javnosti, zahlađuje odnose sa zapadnim centrima moći. To uključuje i otvorenu podršku Moskvi u nekim vanjskopolitičkim pitanjima.

Pravni stručnjak Nurko Pobrić u ovom kontekstu upozorava i na vanjski čimbenik – rusku potporu Dodiku: „Veleposlanik Ruske Federacije u BiH (Igor Kalabuhov), s vremena na vrijeme, daje izjave kojima se miješa u unutarnje stvari BiH. Veleposlanikove 'specijalne diplomatske misije' nisu zasnovane na normama međunarodnog prava nego na 'normama moći'. Primjer je komentiranje pravomoćne presude Suda BiH izrečene Miloradu Dodiku. Time je povrijedio pravo na suverenost države u kojoj je veleposlanik."

U priopćenju Ruskog veleposlanstva navodi se da BiH „nema visokog predstavnika" i da je Schmidt „uzurpator".

Politička dugovječnost i predviđanja

Unatoč presudi i pritisku međunarodnih aktera, bosanskohercegovački diplomat Slobodan Šoja ne vjeruje da će Dodik uskoro nestati s političke scene: „Ne sumnjam ni sekunde da će Dodik – bio on predsjednik RS-a ili ne – bez problema držati i dalje sve političke konce u svojim rukama. Kao što nimalo ne sumnjam da će u listopadu sljedeće godine biti mnogo jači nego 2022. godine. Kao što ne sumnjam da će poslati u opoziciju neke snage u Federaciji koje već dugo najavljuju kraj Milorada Dodika."

Analitičari se slažu da u toj priči sudjeluju mnogi – od domaćih političkih elita, preko Beograda i Zagreba, do Moskve, ali i zapadnih prijestolnica. Pravna presuda iz 2025. mogla bi biti važan trenutak u njegovoj karijeri, ali kako sada stvari stoje, ne i njen kraj. Dodik još nije „bivši" predsjednik RS-a, iako mu je Središnje izborno povjerenstvo (SIP) BiH oduzelo mandat. Prema medijima u BiH, Dodik odbija primiti odluku SIP-a, kupujući time vrijeme za najavljeni referendum u RS-u.

U međuvremenu nastavlja otvorenu konfrontaciju sa službenicima Velike Britanije optužujući ih da stoje iza pravomoćne presude koja mu je izrečena. Britanskog ministra vanjskih poslova Davida Lammyja nazvao je „crncem", a potom se pravdao kako on zapravo „nije rasist".

Kritičari su ocijenili da takva retorika baca sjenu ne samo na Dodikovu politiku nego i na ozbiljnost bh. javnog diskursa. Reagirali su mnogi, a ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković kaže: „Ruski opunomoćenik u srcu Europe, nacionalist i fašist, sada se otkrio i kao rasist."