„Mein Kampf“: Hitlerove ideje žive i 100 godina kasnije

Adolf Hitler  i dalje „živi“, barem na internetu: posvuda Hitlerove fotografije, kukasti križevi, „Sieg Heil“. Posvuda antisemiti, rasisti, teoretičari zavjere, protivnici demokracije i Hitlerovi sljedbenici šire svoje ideološke otrove – u Njemačkoj, Europi, SAD-u, Latinskoj Americi, na Bliskom istoku, u Indiji. Na primjer, tko god u bilo kom trenutku ukuca riječ „Hitler“ na platformi X, koja je u vlasništvu Elona Muska, naići će na objave stare svega nekoliko sati.

Na mnogim jezicima, od antikvarijata do tržnice...

Njemački diktator je mrtav već osamdeset godina, ali se na masovnom ubojici Adolfu Hitleru još uvijek može dobro zaraditi.

Antikvarijati diljem svijeta zarađuju na starim izdanjima Hitlerovog pamfleta „Mein Kampf“ (Moja borba). Njemačko izdanje košta oko 250 eura, španjolska verzija preko 300 eura, a za englesku verziju na specijaliziranim internetskim portalima mora se izdvojiti oko 600 dolara. Na egipatskim tržnicama i indijskim platformama za prodaju knjiga "Mein Kampf" može se naći za sitne pare.

Danas se ta knjiga smatra programskim spisom u kojem je Adolf Hitler izložio svoj fanatični pogled na svijet, svoj brutalni antisemitizam i prezir prema demokraciji i društvenoj raznolikosti, a Nijemce je uzdigao do „gospodara ljudi“. A već godinama prije početka Drugog svjetskog rata sanjao je o „germanizaciji“ Istočne Europe i nasilnom protjerivanju milijuna ljudi.

Pobjeđuje jači i najbeskrupulozniji

„Motiv borbe je već sadržan u samom naslovu – u njemu je zapravo upakiran čitav rasizam“, objašnjava austrijski historičar Otmar Plöckinger u razgovoru za DW.

„To znači da jači pobjeđuje, jača rasa se probija. Ali i na osobnoj razini – u borbi za položaje i funkcije – pobjeđuje onaj tko ima najjaču volju, tko je najbeskrupulozniji, tko je u najširem smislu iz ‘bolje rase’ ili ima ‘bolje sposobnosti’.“

Othmar Plöckinger je jedan od vodećih poznavatelja ove tematike. On je suizdavač jednog od rijetkih doista informativnih izdanja ove programske knjige – uredničkog izdanja „Mein Kampfa“.

Njemački i austrijski historičari i historičarke su na 2.000 stranica naime detaljno analizirali Hitlerove misli i jezik, riječ po riječ, i stavili ih u kontekst.

Prije 100 godina - ta knjiga je bila jedna od mnogih

Kada je knjiga objavljena 18. srpnja 1925. nije izazvala nikakvu senzaciju. Hitler je tada bio propali pučist koji je zbog veleizdaje proveo više od godinu dana u zatvoru. Njegov nacistički pokret bio je sićušan i bez većeg političkog utjecaja u Njemačkoj i Austriji. Hitler je bio pred političkim krajem.

U to vrijeme je bilo mnogo sličnih etno-nacionalističkih i rasističkih pamfleta ili zatvorskih memoara. Hitlerova knjiga nije bila naročito originalna – čak je i za mnoge njegove pristalice bila razočaranje, objašnjava povjesničar Plöckinger:

„Postoji taj čuveni pasus iz Deutsche Zeitunga koji je Hitlera jako razbjesnio. Tamo piše: ‘Mi se borimo već 40 godina, a sada dolazi neki mladi pučist i hoće nam objasniti što je političko razmišljanje!’“

Ipak, nakon što je Hitler preuzeo dužnost kancelara, knjiga je postala bestseler i donijela mu veliki novac.

Najava katastrofe

Ono što je posebno u Hitlerovom djelu jeste to što on, za razliku od drugih diktatora, u knjizi „Mein Kampf“ otvoreno iznosi svoje namjere. U prerađenom izdanju, izdavači analiziraju:

„On odlučno najavljuje rat: budući rat bit će borba za opstanak, u kojoj će sve obzire prema humanosti i estetici morati progutati ništavilo.“

Vladavina nasilja pod Adolfom Hitlerom bila je, dakle, unaprijed najavljena.

A do vlasti nije došao sam: 17.277.180 Nijemaca dalo je svoj glas Adolfu Hitleru i njegovoj Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj partiji (NSDAP), 1933. godine, na izborima za Reichstag.

Uslijedio je rat u Europi bez ikakvih ograničenja i Holokaust – industrijsko masovno ubijanje europskih Židova – koje se smatra neviđenim zločinom u povijesti čovječanstva. Nacistička država i njezini sljedbenici su brutalno progonili sve koje su proglasili neprijateljima njemačkog naroda.

S Hitlerovim samoubojstvom 30. travnja 1945. i završetkom Drugog svjetskog rata osam dana kasnije, njegov sustav vlasti je propao. Od tada su se Nijemci obavezali: „Nikad više!"

„Nikad više" vrijedi i danas?

„Usprkos izjavama 'Nikad više' nakon 1945. godine, antisemitizam ponovo pokazuje svoje ružno lice“, zaključuje u intervjuu za DW britanska povjesničarka Lisa Pine sa Sveučilišta u Londonu.

„A otrovan jezik, nažalost i sramotno, podsjeća na Hitlerove spise od prije jednog stoljeća.“

Pine primjećuje da nije preživio samo Hitlerov antisemitizam, već i njegova mržnja prema demokraciji. Zato je, kaže, i danas važno baviti se njegovim spisima.

„Moji studenti su uvijek bili vrlo iznenađeni, čak šokirani, kada smo analizirali odlomke iz ‚Mein Kampfa'. Tek kada su vidjeli riječi crno na bijelo, počeli su shvaćati s kim imaju posla. Bilo je to otvaranje očiju – i vrlo poučno.“

"Distanca se urušava"

I Nikolas Lelle iz berlinske Zaklade Amadeu Antonio, koja se bavi borbom protiv desnog ekstremizma i antisemitizma, primjećuje opasan povratak ekstremno desničarske ideologije.

„Distanca se urušava“, opisuje on u intervjuu za DW. To se, kaže, može vidjeti i na mjestima sjećanja na nacističke zločine. „Znamo iz memorijalnih centara da školske ekskurzije, naročito iz ruralnih krajeva, gotovo uvijek uključuju pojedince koji nose odjeću s ekstremno desničarskim brendovima ili natpisima na majicama.“ I svastike su ponovo svakodnevica u Njemačkoj, kaže on.

Zabrinjavajuće je i to što su, prema njegovim riječima, mladi desničarski ekstremisti posljednjih godina postali spremniji na nasilje. Nasilje je toliko uznapredovalo da organizacije poput Zaklade Amadeu Antonio moraju poduzimati konkretne mjere zaštite.

„Potrebna je kamera za nadzor, potrebna su vrata otporna na metke, potreban je netko tko vas može zaštititi, ako zatreba – i fizički. Dakle, govorimo i o osobnoj zaštiti od strane policije, a djelomično i privatnog osiguranja. Na našim događajima sve češće vlada brutalna atmosfera. Gotovo da više i ne organiziramo događaje o antisemitizmu bez sigurnosnog koncepta.“

Žarište: društvene mreže

Točno 100 godina nakon što je Adolf Hitler objavio svoju huškačku knjigu, nestali su mnogi tabui u vezi s njegovom ideologijom mržnje.

To primjećuje i povjesničar Matthew Feldmann sa Sveučilišta Tesside u Velikoj Britaniji. U jednom radu opisuje društveno i kulturno skidanje tabua s ekstremne desnice kao „dramatičnu promjenu“.

On kaže da su za to posebno odgovorne društvene mreže. One, kaže, savršeno odgovaraju dvostrukoj strategiji ekstremne desnice, koju su koristili i Hitler i njegov fašistički pokret: radikalnim porukama ruše društvene tabue, da bi se potom na drugom mjestu predstavili kao fini građani.

Zato Nikolas Lelle iz Zaklade Amadeu Antonio poziva na mnogo ozbiljnije bavljenje društvenim mrežama. I da se iz povijesti izvuče ključna pouka: „Desni ekstremizam, antisemitizam i rasizam zahtijevaju jasan stav, jasne crvene linije. Takvi sadržaji moraju biti društveno osuđeni – i to moraju osjetiti i oni koji ih zastupaju ili šire."