Luhansk pod okupacijom: „Čekamo da sve bude kao prije“

„Kažu nam da je Rusija mnogo učinila za nas. Ali ja osjećam samo to da nemam dovoljno novca kako bi mogla živjeti kao prije. Prije sam živjela ne samo dobro, nego odlično, a sada pokušavam nekako sastaviti kraj s krajem“, kaže Oksana (ime promijenjeno iz sigurnosnih razloga) iz Novoajdara, za DW.

Naselje se nalazi 60 kilometara od Luganska, koji je pod okupacijom od 2014. godine. Početkom ruske invazije u proljeće 2022. ruska vojska napredovala je i prema Novoajdaru, kao i prema gradovima Lisičansk, Severodonjeck i Rubežno, preuzevši kontrolu nad gotovo cijelom Luhanskom oblasti na istoku Ukrajine.

Stanovništvo Novoajdara od tada se smanjilo za trećinu. „Ostali su samo stariji ljudi, mladi su pobjegli u druge dijelove Ukrajine ili u inozemstvo. Mladi se sada mogu vidjeti samo u Luhansku", priča Oksana. Žali se da njezino selo pati zbog rata, a i njezina kuća je oštećena granatiranjem. Međutim, pomoći okupacijskih vlasti za obnovu nema.

Trampa sa susjedima

Prije ruske invazije Oksana je prodavala hranu koju je sama proizvodila. Sada više nema stoku, niti može prodavati povrće. Za to bi morala registrirati obrt po ruskim zakonima. „Povrće sada uzgajamo samo za sebe i trampimo se sa susjedima“, kaže ona, koja se brine o svom ostarjelom ocu.

Za normalan život, prema Oksaninim riječima, potrebno je najmanje 40.000 rubalja mjesečno (oko 440 eura). Mnogi mještani, poput poštara, ne zarađuju ni 200 eura. Ponude za posao mogu se naći u lokalnim grupama na društvenim mrežama, uglavnom u sektoru usluga i građevinarstvu.

Primjerice, u obližnjem Severodonjecku traže se „radnici sa znanjem vodoinstalaterskih poslova" uz plaću od 120.000 rubalja (oko 1.320 eura). Dobro plaća i željezara u Alčevsku. Često se na društvenim mrežama mogu vidjeti i ponude za ugovore s ruskom vojskom, koja nudi plaću od 216.000 rubalja (oko 2.376 eura).

Kao i mnogi stanovnici okupiranih područja, Oksanin otac i dalje prima ukrajinsku mirovinu. Da bi do nje došao, mora se preko VPN-a spojiti na internetski portal ukrajinskog mirovinskog fonda, koji je blokiran od strane okupacijskih vlasti. „Bez te mirovine ne može se preživjeti“, kaže Oksana.

Njezin otac prima oko 61 euro. „To je dovoljno da se za tjedan dana kupe najjeftinije namirnice", dodaje žena, koja uz očevu minimalnu mirovinu koristi i obiteljsku ušteđevinu.

Oksana se žali da su cijene namirnica porasle i da u Novoajdaru postoje samo dvije trgovine. „U Luhansku možeš kupiti desetak jaja za pola cijene“, kaže ona. Zato Oksana u kupovinu ide tamo svaka dva tjedna.

Bila je i u Severodonjecku i Starobiljsku. „Ali ti gradovi su potpuno uništeni. Na televiziji kažu da je skoro sve obnovljeno, ali tamo se i dalje vide spaljene kuće bez prozora, vrata i krovova“, izvještava žena. Ljudi tamo još uvijek čekaju nova vrata i prozore.

Često nema ni struje, ni vode

Ukrajinska regionalna uprava Luhanska, koja je premještena u dio zemlje pod kontrolom Kijeva, o problemima ljudi u okupiranim područjima uglavnom saznaje preko društvenih mreža. Tamo ljudi raspravljaju o prekidima u opskrbi strujom i vodom.

„Ljeti u Severodonjecku redovito nema ni struje ni vode, i to istovremeno. Opskrba vodom, navodno, prekida se zbog popravaka na električnim uređajima, a struja navodno zbog radova na crpnim stanicama“, objašnjava Oleksij Čarčenko, šef regionalne uprave Luganska u razgovoru za DW.

Bez struje ne funkcionira ni internet. Signal mobilnog operatera „Lugakom", koji pokriva okupiranu Luhansku oblast, ionako je loše kvalitete, a čak se i aplikacije za brze poruke teško otvaraju, kaže Oksana. Također, mnoge stranice su blokirane. „Čak se i Viber može koristiti samo preko VPN-a“.

Ipak, Oleksij Čarčenko ulijeva nadu: „Trenutno se na Telegramu testira chatbot koji je prvenstveno napravljen za komunikaciju sa stanovnicima okupiranih područja.“

Nedostaje i liječnika

Prema riječima šefa regionalne uprave, ljudi na društvenim mrežama također se često žale na manjak liječnika, čak i u gradovima. Jednom godišnje u Novoajdar dolazi grupa liječnika iz ruskih gradova Krasnodara, Sankt Peterburga i Moskve, priča Oksana.

„Oni mjesec dana brinu o određenom području, a nakon toga moraš opet otići lokalnim liječnicima, ali kad dođeš u polikliniku, kažu ti da nema liječnika. Ne preostaje ništa drugo nego posuditi novac i otići privatniku“, žali se žena. Osim toga, klinike ne primaju pacijente bez ruskog putovnice, dodaje Oksana.

Strah od oduzimanja stanova i kuća

Oleksij Čarčenko ukazuje da se od početka ove godine stanovnici okupiranih područja koji nisu prihvatili rusko državljanstvo smatraju u Rusiji strancima ili osobama bez državljanstva. „To znači da su im uskraćene sve socijalne pomoći i beneficije, kao i pravo na medicinsku skrb“, kaže on.

Međutim, stjecanje ruskog državljanstva podrazumijeva i obveznu vojnu službu. „Kada je postalo jasno da većina ljudi pokušava izbjeći dobivanje ruske putovnice, i da bi izbjegli poziv na služenje vojske, okupatori su počeli uvoditi sve više ograničenja. Stvaraju takve uvjete kako bi ljude prisilili da prihvate rusku putovnicu“, objašnjava Čarčenko.

Prema njegovim riječima, vlasti okupacijskih snaga su, primjerice, u ožujku počele zaplijenjivati stanove i kuće ljudi koji su napustili Luhansku oblast.

Rok do 10. rujna

„Prema ruskim zakonima, stambeni prostor koji je evidentiran i proglašen ‘ničijim’ sudovi prebacuju u vlasništvo lokalne samouprave“, kaže on. Kako joj se tako nešto ne bi dogodilo, Oksana iz Novoajdara morala je pribaviti ruske papire za svoju kuću. Prema Čarčenkovim riječima, nova pravila su još jedan način da se ljude u okupiranim područjima, koji odbijaju rusko državljanstvo, dodatno pritisne. Neki ljudi se čak vraćaju u okupirana područja samo da bi spasili svoju imovinu.

Prema uredbi ruskog predsjednika Vladimira Putina, svi oni koji nemaju rusko državljanstvo moraju napustiti okupirana područja do 10. rujna. Međutim, Oksana želi ostati u Novoajdaru i vidjeti što će se dogoditi.

„Zašto bih išla negdje moliti, kad ovdje imam sve? Čekamo da sve bude kao prije. Većina ljudi ovdje živi s takvim stavom“, kaže Oksana.