Lokomotive Wehrmachta u bosanskom rudniku

Strojovođa Nerves Đulović izvodi svaki pokret gotovo s ljubavlju. Vani je još prohladno, ali u upravljačkoj kabini parnjače iz 1943. već je vruće. Nije ni čudo: Đulović stoji tik uz kotao koji se loži lignitom. U zraku se osjeća miris čađe i ugljena. Dok lokomotiva stenjući klizi, para i dim se vijore uz otvorene prozora.

Ova lokomotiva pripada rudniku ugljena Šikulje u Bosni i Hercegovini. Oko dvanaest kilometara od Tuzle prometuju posljednjih pet takozvanih „ratnih lokomotiva". Tijekom Drugog svjetskog rata proizvedene su u sklopu serije 52 i zahtjev njemačke vojske je bio jednostavan. Strojevi ne trebaju tući nikakve rekorde, nego trebaju pouzdano prevoziti vojsku, streljivo i opremu do bojišta razumnom brzinom od 80 kilometara na sat. Morale su biti jednostavne za izradu, otporne i u hladnoći te lake za održavanje.

Planirano ih je bilo 15.000, a trebale su se proizvoditi u 14 tvornica u Njemačkoj i okupiranim zemljama jer naravno da su vlakovi i lokomotive bile cilj i protivnika. Do 1945. proizvedeno ih je tek oko 6.300. Nakon rata mnoge su dane drugim državama kao ratna odšteta, među ostalim i tadašnjoj Jugoslaviji, gdje su bile označene kao serija 33.

Istraživanje povijesti

U rudniku Šikulje lokomotive i danas ispuštaju dim. U novu tehnologiju trenutno se ne ulaže. Gorivo rudnik ne mora kupovati jer se kreću na ono što se tamo iskopa. Parne lokomotive prevoze kompozicije do obližnje termoelektrane Tuzla. Za smjenu od 16 sati troše oko tri tone ugljena.

Isprva su, kao ratna odšteta, bile smještene kod Jugoslavenske narodne armije u Beogradu, objašnjava strojarski inženjer Merim Aličić, zaposlenik rudarskog poduzeća. „Šezdesetih godina prošlog stoljeća prebačene su u obližnji rudnik Kreka. Od 1985. nalaze se u Šikuljama."

Aličić se smatra poznavateljem tih lokomotiva i o njima je pisao. „Kad sam počeo raditi ovdje, bio sam fasciniran tim povijesnim lokomotivama. No gotovo nije bilo materijala o njima. Zato sam dugo istraživao i napisao knjigu kako bi to tehničko naslijeđe bilo sačuvano. Te su lokomotive živi svjedoci vremena“, kaže ovaj 49-godišnjak. Jedna od njegovih knjiga objavljena je i na njemačkom.

„Neće nikad doći nove..."

To što tehnika iz prošlosti još uvijek pouzdano radi, zasluga je i posebne radionice. Lokomotive se tamo servisiraju jednom mjesečno – prije svega se mora ukloniti kamenac iz kotla. Radionicu vodi 42-godišnji inženjer strojarstva Almedin Kadić, sin bivšeg radnika iste radionice. Najmlađi je među ukupno šest zaposlenika i ondje je već 17 godina.

Svi dijelovi izrađuju se vlastitim rukama, što nije lako s tako malo ljudi osobito jer neki uskoro idu u mirovinu. Tijekom posljednjih desetljeća broj zaposlenih u radionici stalno se smanjivao: „Kad sam ja počeo raditi, sve je bilo dobro organizirano“, kaže Kadić. Danas ih je premalo, a stanje se vjerojatno neće popraviti: „Možemo popravljati samo ono najnužnije“, priznaje.

Koliko će dugo tehničari još moći održavati te lokomotive, nije poznato. Kružile su glasine da bi ih uskoro trebale zamijeniti dizelske lokomotive. „Ne vjerujem u to“, kaže Kadić. „O tome se pričalo još prije 40 godina i je moj otac radio ovdje."

Nema tamo energetske tranzicije

Ni budućnost rudnika Šikulje nije izvjesna. Ona ovisi o politici: u okviru pregovora o pridruživanju Europskoj uniji, Bosna i Hercegovina se obvezala da će do 2050. potpuno prestati koristiti ugljen. U takvoj situaciji čini se da se niti ne isplate neke investicije nego se valja i dalje  oslanjati na parne lokomotive na ugljen. Trenutno i termoelektrana u Tuzli još uvijek treba lignit.

„Sve ovisi o politici i energetskoj tranziciji“, kaže Zlatan Hodić. Kao tehnički direktor u Šikuljama odgovoran je za proizvodni proces i gotovo 500 zaposlenika. Diplomirani inženjer rudarstva već 25 godina radi u ovom rudniku, voli svoj posao i vjeruje da će lokomotive još dugo biti u upotrebi: „Bosna i Hercegovina još je daleko od energetske tranzicije", kaže ovaj 62-godišnjak.

Sudbina im može biti samo staro željezo

Za voditelja radionice Kadića bilo bi teško prihvatiti da se lokomotive starije od 80 godina zamijene modernima: „Teško je, ali te su nam lokomotive dio života", kaže. Kad bi ih se otpisalo i rasklopilo, „to bi bila bolna rana" jer bi njihova sudbina „u ovoj zemlji, na žalost, bila da završe na otpadu. U drugim europskim državama našli bi im neku svrhu kako bi se sačuvala povijest."

Hoće li zaista doći do toga, teško je reći jer već sad dolaze posjetitelji iz cijeloga svijeta da bi vidjeli nekadašnje „ratne lokomotive". Strojarski inženjer Merim Aličić redovito dočekuje veleposlanike, znanstvenike i zaljubljenike u željeznicu te s velikim oduševljenjem vodi obilaske ovih lokomotiva koje zaslužuju svoje mjesto u muzeju. Raduje se svakom tko dijeli njegovu strast.

Nije poznato je li ima više od ovih pet među preko 6.000 lokomotiva serije 52, proizvedenih za Drugi svjetski rat, koje i danas služe u mirnodopske svrhe. Ljudi koji s njima rade održavaju prošlost živom. Ili, kako kaže strojovođa Nerves Đulović: „Te lokomotive jednostavno moraš voljeti!“