Kupari: "Slučaj hotela Pelegrin - poraz cjelokupnog društva"

Pogled s Jadranske magistrale u istočnom dijelu općine Župa dubrovačka proteklih dana i tjedana lako se zaustavljao na povelikom oblaku prašine uz obalu kod mjesta Kupari. I kako je taj dimni cvijet rastao u nebo, tako su se pod njim i pod kranovima neumoljive građevinske mehanizacije smanjivali obrisi dobro poznatog bijelog objekta na krajnjem rubu kuparske vale. Posrijedi je – odnosno, bio je to posrijedi – slavni hotel Pelegrin, krunski dragulj nekadašnjeg vojnog odmarališta Kupari nadomak Dubrovniku, devastiranog u posljednjem ratu i, zatim, poraću.

Pelegrin i najveći broj ostalih dijelova odmarališta ruše se da bi tu konačno, tri i pol desetljeća nakon devastacije, netko sagradio novi turistički kompleks. Taj netko zapravo je izvjesni singapurski investitor, no treba reći da su se prije njega u ulozi vlasnika zemljišta i potencijalnih ulagača pojavljivali redom Ivica Todorić, stanoviti ruski poslovnjaci, te bivši ministar graditeljstva Republike Hrvatske Ivan Paladina. Lokalno stanovništvo i struka, inače, pozitivno gledaju na vraćanje tog prostora u turističku funkciju, ali to se ne odnosi na Pelegrin.

Poraz cjelokupnog društva

Sudeći prema brojnim reakcijama u posljednjih osam-devet godina, otkako je krenula ozbiljnija priprema ovog zahvata, hotel je morao biti – zaštićen. Naime, riječ je o istinskom biseru kasne moderne, sagrađenom 1963. godine, u autorstvu tada mladog sarajevskog arhitekta Davida Fincija. Svjedočeći posljednjem činu relativno kratkog postojanja Pelegrina o svemu tome porazgovarali smo s Božom Benićem, koji je u prošlom desetljeću bio na čelu Društva arhitekata Dubrovnika (DAD), adrese vodeće po tadašnjim zahtjevima da se hotel očuva. Benić ni danas ne dvoji: „Rušenje hotela Pelegrin poraz je cjelokupnog društva, jer jedna se nacija može prepoznati upravo sukladno svom odnosu prema baštini."

Cijela priča, kako je se i on prisjeća, na samom početku krenula je krivim, politički uvjetovanim smjerom koji je diktirala država kao vlasnik hotelskog kompleksa u Kuparima. Najprije je jednim sporazumom iz 2015. utvrđena obveza uklanjanja svih postojećih građevina odmarališta, osim hotela Grand, najmanjeg i najstarijeg. Božo Benić, danas pročelnik Upravnog odjela za urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu okoliša Grada Dubrovnika, još uvijek se pita kako je moguće da takvoj jednoj strateški važnoj odluci nije prethodila adekvatna stručna i znanstvena evaluacija.

„Odnosno, utvrđivanje kulturno-povijesne vrijednosti postojećega građevnog fonda. Umjesto toga, jednim je potezom pera naloženo uklanjanje svih postojećih građevina osim Granda, koji – uzgred budi rečeno – nema ama baš nikakvu graditeljsku, osim povijesnu vrijednost“, procjenjuje Benić, uz napomenu da je iste godine donesena odluka Vlade RH o izboru investitora i davanju koncesije na pomorskom dobru. „Potom je u ožujku 2016. sklopljen Ugovor o realizaciji projekta Kupari I između RH i tvrtke Avenue ulaganja", nastavlja on, „i to na razdoblje od čak 99 godina!"

Ekspresno odbijanje zahtjeva za spas

To hoće reći, prema Benićevim riječima, da je država samoinicijativno uvjetovala rušenje kompleksa te pronašla investitora kojem je na određeni način dala gotovo odriješene ruke u promišljanju buduće izgradnje na prostoru kojim će on upravljati čitavo stoljeće. „Već tada, DAD je uz podršku drugih nacionalnih strukovnih organizacija i institucija zatražio hitno donošenje akta o zaštiti hotela Pelegrin, što je nadležno Ministarstvo kulture ekspresno odbilo", rekao je tadašnji predsjednik tamošnje udruge arhitekata za DW.

Ministarstvo i njegovi konzervatori sugerirali su da je zaštitu moguće provesti i kroz prostorne planove, a ne isključivo rješenjem te državne institucije. U međuvremenu je DAD započeo znanstveno-istraživački rad u cilju znanstvene evaluacije hotela, a pokrenuli su i niz drugih aktivnosti u cilju senzibiliziranja javnosti o značaju i vrijednosti hotela. Svejedno, daljnji zahtjevi za spas Pelegrina, u sklopu procesa izrade prostorno-planske dokumentacije pri općini Župa dubrovačka, odbačeni su kao i oni na razini ministarstva.

Jedinstvena arhitektonska avangarda

Božo Benić, međutim, smatra da veliki državni posao izdavanja koncesija sa što jednostavnijom i bržom procedurom ipak ne bi smio biti prihvatljiv u tom vidu. On stoga ukazuje na nedostatak državnog tijela s potvrđenim stručnjacima iz područja arhitektonske problematike, a naročito se to odnosi na modernističku baštinu. „Nažalost“, zaključuje Benić, „Pelegrin je srušen unatoč tome što je bio jedinstven primjer u svijetu tad kada je izgrađen, s primjenom jednotraktnog galerijskog tipa s centralnim atrijem kao inovativnim tipološkim modelom."

Taj model, kao što smo saznali u ovom razgovoru, tek će se kasnije pojaviti u obliku velikih, višekatnih i natkrivenih atrija koji će u potonjem tipološkom razvoju hotelske arhitekture postati višenamjenski javni i društveni hotelski prostori. To će naročito biti vidljivo u kasnijim američkim primjerima, kao što su Portmanovi hoteli Hyatt s kraja šezdesetih i kasnije. Tim više rušenje hotela Pelegrin nema nikakvog opravdanja, po mišljenju Boža Benića, jer je on mogao i morao biti obnovljen, pa makar i u nekoj drugoj namjeni.

Trajna institucionalna paraliza

„U svemu tome naročito je porazno da se pritom i falsificira povijest, pa se za stanje hotela jedino i isključivo krivi rat. Točno je da je bilo izravnih pogodaka tijekom rata, no hotel je nakon povlačenja okupatora 1992. bio u funkciji i u njemu je bila smještena Hrvatska vojska. Kuhinja je bila u punom pogonu! Prava devastacija započela je tek kada se vojska povukla početkom 2000-ih, a kada je kompleks ostao bez nadzora. To je istina koja je fotodokumentirana i koja samo potvrđuje da je slučaj hotela Pelegrin poraz cjelokupnog društva koje čak ni danas nije svjesno kakav smo kapital imali“, dodao je naposljetku Benić.

Slično rezonira Helena Puhara, viša kustosica u obližnjoj ustanovi Muzeji i galerije Konavala, koja se ovim povodom prisjetila jednog djela Ane Požar Piplice iz 2018. godine. Tim video-radom, umjetničkom intervencijom pod naslovom „Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin“, autorica je bila zabilježila stanje hotela Pelegrin u datom trenutku. „I otvorila prostor za njegovo novo čitanje – meni, sudionici tog performativnog čina, tada još s nadom, gotovo ironičnom, u mogućnost njegova spasenja. U videoradu, u kojem upravo arhitektura koje više nema postaje nositelj radnje, umjetnica inscenira naoko paradoksalnu situaciju: prijateljsko druženje i svečani domjenak unutar ruševine", drži Puhara.

„Ono što nas Pelegrin u svojoj propasti uči, i što je Ana Požar Piplica anticipirala“, tumači ona, „jest činjenica da se odnos prema kulturnoj baštini danas odvija između povremene empatije i trajne institucionalne paralize. Struka je rekla svoje, argumentirano i jasno, no to nije bilo dovoljno. Nije bilo političke volje da se posluša, niti infrastrukture koja bi prepoznala dugoročne vrijednosti mimo kratkoročnih interesa. Ministarstvo kulture – koje bi po definiciji trebalo štititi najosjetljivije slojeve našeg prostora i pamćenja – priklonilo se politici."

Ne izdvojen slučaj, nego - simptom

„Lokalna samouprava, produžena ruka iste političke strukture koja pokazuje trajno nerazumijevanje, ne samo prema modernističkoj baštini, već i prema vlastitom kulturnom identitetu, a napose prema odgovornosti za prostor, također. Na pitanje zašto Pelegrin nije zaštićen danas je gotovo nemoguće odgovoriti – ne zato što odgovora nema, jer on je jasan, nego zato što on više nema učinka. Gotovo je. Iznimno arhitektonsko djelo je srušeno. A ono što se dogodilo Pelegrinu nije izdvojen slučaj, nego simptom", poantira ova kustosica.

Simptom je to, po njezinim riječima, politike koja se ne bavi zaštitom i valorizacijom prostora – najvrednijeg resursa – nego selektivnim brisanjem određenog segmenta ne tako davne, ali ideološki nepoćudne povijesti. „Svjedoci smo da se posljednjih desetljeća arhitektura koja utjelovljuje univerzalne ideale – vrijednosti koje današnja politika i administracija jednostavno nemaju niti razumiju – namjerno ideološki krivo interpretira kako bi se lakše uklonila iz kolektivne memorije", mišljenja je Helena Puhara. Stoga je i uvjerena da ono što ostaje nije samo gubitak jedne građevine, već potvrda neke dublje bolesti.