Kraj Drugog svjetskog rata: "Objesili su svoju djecu!"

Kad je danas 99-godišnji George Leitmann u proljeće 1945., tada kao 19-godišnjak, u sklopu 286. inženjerijske bojne američke vojske prvi puta kročio na njemačko tlo, rat je još uvijek bjesnio. Na svim su frontama napredovali američki i britanski vojnici, te Crvena armija Sovjetskog Saveza.

U to vrijeme je u nekim južnonjemačkim selima situacija bila nejasna. "Linija fronte bila je izuzetno promjenjiva", prisjeća se. Wehrmacht i SS su posljednjih mjeseci rata fanatično ratovali za očuvanje propadajuće nacističke vlasti.

Strahote rata - koje se nikada ne zaboravljaju

"Došli smo u jedno malo mjesto", prisjeća se gotovo 80 godina kasnije. "Vidjeli smo 15 do 20 djece. Sve dječaci. Imali su deset do dvanaest godina." Mrtvi. Bili su obješeni. "Pokucao sam na prva vrata i pitao što se dogodilo." Stanovnici su mu ispričali: to su učinili pripadnici zloglasne njemačke Waffen-SS. "Bili su okupili djecu iz mjesta, svakom dali po jednu ručnu protuoklopnu raketu i naredili im da pucaju kad ugledaju prvi američki tenk."

Kad su tenkovi stigli, djeca su pobjegla. "Dan kasnije SS se vratio, skupio djecu i objesio ih o drveće. Objese vlastitu djecu!" Povjesničari će kasnije dokumentirati brojne zločine Wehrmachta i SS-a nad njemačkim civilima koji više nisu htjeli ratovati — tzv. zločine završne faze rata.

Nijemci su ubili milijune ljudi u Njemačkoj i Europi, ali i vlastitu djecu. "Ta slika mi se nikada nije izbrisala iz sjećanja: kako tijela djece vise na vjetru."

Sumnja u čovječanstvo

Ratna iskustva duboko su obilježila Georgea Leitmanna. "Slika te djece ostavila je na mene tako dubok dojam da sam počeo sumnjati u čovječanstvo. Možda me najviše od svega do danas uznemiruje upravo to što kao čovjek ne možeš vjerovati samome sebi. Jer ono što je motiviralo SS nije bilo racionalno."

On, američki vojnik i osloboditelj, preispituje sam sebe suočen sa zločinima drugih. Možda je to jedna od ključnih razlika između životopisa žrtava nacionalsocijalizma i životopisa počinitelja: desetljećima nakon kraja rata gotovo svi njemački masovni ubojice i njihovi pomagači poricali su vlastitu odgovornost za rat koji je odnio živote više od 60 milijuna ljudi.

I poricali su svoju podršku fašističkoj ideologiji koja je ljude dijelila na vrijedne i bezvrijedne živote, a završila je industrijskim masovnim ubojstvima europskih Židova, Sinta i Roma te mnogih drugih. Nijemci su pucali, trovali plinom, ubijali – ukupno 1,5 milijuna djece – većinom zato što su bila Židovi.

George Leitmann nije bio samo američki vojnik koji se borio protiv nacističke Njemačke. Bio je i preživjeli Holokausta. Rođen je u Beču. Kada su nacisti preuzeli vlast, njegova židovska obitelj odlučila je 1940. emigrirati. George, njegova majka i bake i djedovi dobili su vize za SAD. Samo njegov otac Josef nije. On je 1940. pobjegao u tadašnju Jugoslaviju. Kada se činilo da je na sigurnom, George i ostatak obitelji ukrcali su se na brod za SAD. Nikada više nije vidio svoga oca.

Nakon rata napravio je znanstvenu karijeru u SAD-u. Dugi niz godina bio je profesor inženjerskih znanosti na elitnom američkom sveučilištu Berkeley u Kaliforniji. Dobio je brojne počasti i nagrade. Tamo i danas živi sa svojom 100-godišnjom suprugom Nancy u domu za starije. I dalje se često pita: "Kako je bilo moguće u tako kratkom vremenu od tako obrazovanih ljudi poput Nijemaca napraviti nešto tako zlo?"

Na to pitanje nema odgovor. Kao ni na mnoga druga. Ali ne prestaju ga progoniti. "Kad god sam upoznavao Nijemce, pitao sam se koliko su oni ili njihovi roditelji bili krivi. Ali pripisivati im krivnju zbog navodne krivnje predaka bilo mi je, znanstveno gledano, neprimjereno."

U potrazi za ocem

Kad se sa samo 18 godina dobrovoljno prijavio za vojsku u svojoj novoj domovini SAD-u slijedio je unutarnji poriv: neizvjesnost o sudbini oca. Njegova borba protiv Nijemaca bila je i potraga. Po tome se razlikovao od većine svojih suboraca.

"Kad smo u blizini Münchena dospjeli do koncentracijskog logora Kaufering (dio sustava logora Dachau. op. ur.), moji su suborci bili zgroženi. Gnušali su se njemačkih zločina. Ali ja sam odmah pomislio na svog oca. Kad smo susretali oslobođene ljude uvijek sam se nadao da ću ga ponovno vidjeti."

KZ Kaufering sastojao se od jedanaest različitih logora. Nacisti su u bavarsku provinciju deportirali 23.000 ljudi, većinom istočnoeuropske Židove. Morali su prisilno raditi za njemačku ratnu industriju. Na kraju su svi trebali biti ubijeni. Bila je to strategija uništenja kroz rad, kako su to nacisti nazivali.

Kad je George Leitmann u travnju 1945. ušao u oslobođeni logor, otvorio mu se svijet iz Danteovog Pakla – tako je jedan preživjeli logoraš opisao logor. Leitmann se sjeća: "Posvuda su ležala mrtva tijela. Mnoga su još tinjala jer su ih Nijemci pokušali spaliti. No budući da su ljudi bili samo kost i koža, nisu gorjeli." Te mu se slike i danas vraćaju u snu.

"Hladnoća i bezobzirnost vraćaju se svima nama"

„Zaklada Europskog memorijala holokausta“ na području bivšeg logora vodi spomen-područje. George Leitmann je počasni član. Nedavno su se brojni gosti okupili povodom 80. godišnjice oslobođenja. George ovaj puta nije došao, put iz Kalifornije je bio pretežak za ovog 99-godišnjaka.

Komemoracija je bila obilježena žalom za ubijenima, ali i zabrinutošću za budućnost: uspon ekstremno desnog AfD-a u Njemačkoj, uspon Donalda Trumpa u SAD-u, ruski agresorski rat u Ukrajini.

Duh fašizma se vratio – moć jačega, zabrinuto je ustvrdio bečki povjesničar Florian Wenninger u govoru: "Elon Musk smatra empatiju najvećom slabošću zapadne civilizacije. Tu valja ostati postojan. Ako se društvena solidarnost, osjećaj za pravdu i suosjećanje ciljano napadaju, onda je posve jasno da se hladnoća i bezobzirnost mogu vratiti nama svima, da nas sve mogu ugroziti."

I George Leitmanna duboko zabrinjava aktualna politika. "Činjenica da netko poput Donalda Trumpa može postati predsjednik je nevjerojatna. To što veliki dijelovi društva podržavaju fašističke ideje je uznemirujuće. Kriviti određene skupine ljudi za nešto – to je oduvijek donosilo nesreću."

U svibnju 2025. George Leitmann navršava 100 godina. Unatoč svemu što je prošao, kaže da je imao dobar život. Mogao je putovati svijetom, osnovao je obitelj i upoznao zanimljive ljude. 

Tek mnogo godina nakon završetka rata doznao je kako mu je otac umro. U jednom logoru u Jugoslaviji Nijemci su njemu i stotinama drugih zarobljenika pucali u glavu. Zato što je bio Židov. Do danas George Leitmann zamišlja kako je njegov otac doživio posljednje minute života. Svakog dana misli na to.