Kontroverze i provokacije na Trnjanskim kresovima

Sava nije prije 80 godina izgledala na Trnju kao danas. Još tamo nije bilo nasipa, a ni mosta koji će biti sagrađen tek nešto kasnije, kad se grad bude širio preko rijeke. Ponijet će ime Most slobode, u čast partizanima koji su prvo na tome mjestu ušli u Zagreb, oslobodili glavni hrvatski grad od četvorogodišnje njemačko-nacističke okupacije i kvislinškog ustaškog režima. No borci Narodnooslobodilačke vojske prešli su rijeku skelom, i na mjestu njihova iskrcavanja su dugo potom, desetljećima, u čast oslobođenja 8. svibnja, paljeni kresovi, veliki buketi ognja koji pršte iskrama u proljetnu noć.

Zatim je 90-ih godina prošlog stoljeća, s novim ratom koji će u Hrvatskojbiti nazvan Domovinskim, došlo do prekida te tradicije. Kasnije je obnovljena, ali ostao je politički spor oko samog karaktera partizanskog uspjeha – pobjednici su proglašeni negativcima, malne okupatorima, a poraženi dobivaju pravednički status žrtve. „Baš kao da se uopće ne zna što je ovdje bilo“, reći će tako u prolazu jedna žena na Savskom nasipu prošle subote (10.5.), promatrajući kontrademonstrante s hrvatskim zastavama, mahom odjevene u crno.

Zabranjeni vatrogasni performans

Na manifestaciju Trnjanski kresovi, jubilarnu ove godine, stigli smo u kasnim popodnevnim satima i odmah naletjeli na zacrnjene provokatore. Pitamo tu gospođu, a veli da se zove Marta, što zapravo novog ima s njima, jer tu navraćaju redovno već godinama. „Ništa novoga“, odgovara Marta, „samo opet pričaju da je to bilo zauzimanje grada, ne oslobođenje. Ali sad su i izbori, pa moraju malo jače.“ Doista, u skupini prepoznajemo neke marginalne političke vedete koje se tim žešće moraju potruditi. Jedan od njih nosi vatrogasni aparat, priča da je došao izvesti performans gašenja kresova, ali mu je policija zabranila.

A policijaca na Kresovima - kao nikad ranije; nije tu samo više pripadnika one temeljne, nego i interventna jedinica. Dio njih okružio je kresove, tj. aranžmane od pogolemih cjepanica, visoke gotovo tri metra, njih pet na travnatoj širini između nasipa i riječnog korita. Čuvat će ih tako do paljenja, usput stvarajući utisak vanrednog stanja od nečega što bi trebala biti proslava Dana oslobođenja. Pa, dok skup od nekoliko desetaka raznih desničara nastoji ukrasti show, zalazimo među svečarski raspoloženo mnoštvo, više tisuća ljudi koji se ne daju lako omesti.

Zapanjujuća statistika otpora

Trnjanski kresovi u pravilu su komponirani od kulturno-umjetničkih nastupa, uglavnom pjevačkih, i palete sadržaja poput radionica te izložbi. U prostoru Jedinstva bilježimo dojmljivu izložbu „Zagreb: Oslobođenje“ u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Paralelno se odvijaju radionice Vogue plesa, povijesnog mačevanja i protestnog bubnjanja, kao i Zmajevi za Gazu te Biciklopopravljaona. Iz razglasa dopire pozdrav gradonačelnika Tomislava Tomaševića, jer Grad Zagreb je jedan od organizatora manifestacije, na čelu s Mrežom antifašistkinja Zagreba, uz Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće i Vijeće gradske četvrti Trnje.

Ako nekoga svejedno treba podsjetiti na ono što se svake godine obilježava Kresovima, odvojimo nešto prostora i za to. Uz nasip govorilo se s pozornice, dakako, i o naslijeđu antifašizma danas, s obzirom na nebrojena aktualna iskušenja u zemlji i svijetu. No u aktivnom otporu protiv okupatora i domaće-izdajničkog režima Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu sudjelovalo je preko 50 tisuća Zagrepčanki i Zagrepčana, e da bi njih više od 20 tisuća, ubrajajući tu i civilne žrtve fašizma, pritom izgubilo život. Grad je u vrijeme tog rata brojao svega između 220 i 240 tisuća ljudi, dakle, više nego pola milijuna manje nego danas.

Računica nije komplicirana, prema tome, pa je u borbi sudjelovao više nego svaki peti stanovnik grada čiji su živalj fašisti na koncu doslovce desetkovali. No teško je u nekoliko rečenica opisati kako je takva zapanjujuća statistika otpora uopće bila moguća, s obzirom na silnu moć i brutalnost ovdašnje fašističke represije tog doba. Probajmo bar ovlašno: Zagreb je definitivno bio vodeći jugoslavenski centar urbane ilegale i organizacijske potpore gerilskom pokretu otpora na širem terenu, odnosno – po šumama i gorama.

Desničarsko potiskivanje memorije

Jugoslavija, pak, kao što će se pokazati nakon Dana pobjede, bila je jedina svjetska država pod totalnom okupacijom Sila osovine, a koja će se osloboditi gotovo isključivo vlastitim snagama. Ta jedinstvena povijesna pozicija zakopana je u novije vrijeme prilično duboko u memorijsku sjenu, odakle je tek obljetnički iščeprkaju antifašističke udruge i aktivisti. Mediji, pogotovo oni veći, npr. Hrvatska radiotelevizija, trude se minorizirati značaj takvog pothvata, osvrtati se na nj što manje i površnije, ili baš revizionistički, a tako i ovaj put.

„A koliki bi dali sve, samo da imaju takvu povijest, da se hvale njome svima“, rezignirano primjećuje Dražen, tako nam se predstavio taj Zagrepčanin, umirovljenik s kojim smo uzgredno prokomentirali situaciju. Otprilike isti lament dade se povremeno čuti već dugo, iako zadnjih godina desnica izrazito raste diljem Europe i svijeta. Na bini pokraj nekadašnje tvornice Jedinstvo, međutim, već je zbor Ličko prelo, a tokom popodneva nastupili su i Partizanski zbor, LeZbor, ZborXop, Domaćigosti, zbor SKD-a Prosvjeta i Vakat pjeva gangu, dok noćni termin u Jedinstvu ostaje za punk-bendove i tradicionalni program Antifa Night.

Odjekuju nasipom stihovi o Narodnooslobodilačkoj borbi, o stradavanju pod fašističkim zlom, o slobodi i revoluciji, o bratstvu i jedinstvu. Uto na drugoj strani, prema mostu, tamo gdje desnica održava medijsku konferenciju na otvorenom, nastaje komešanje. Kako se probijamo kroz gužvu, čini se da je već sve primireno, ali detalje ćemo zatim rekonstruirati dugo, od izjava svjedoka do objave agencijskih snimaka naredno jutro. Sve je počelo isticanjem dvaju transparenata naspram kontrademonstranata; na jednom je bio partizanski pozdrav „Smrt fašizmu", na drugom „Glupa ste grupacija, jebala vas nacija".

Mlada partizanka transparent nosila

Na jednoj snimci koja će sutradan kolati društvenim mrežama, vidi se kako redari organizatora uz pomoć profesionalnih zaštitara i policije odlučno izguravaju aktivistkinju s prvim natpisom. Za to vrijeme, novinar jedne lokalne televizije, više puta sankcionirane zbog desničarskog govora mržnje, doslovno ju pokušava isljeđivati. Uporno ispituje zašto joj smetaju ovi koji su „došli javno iznijeti svoje mišljenje“, a ona u jednom momentu onima koji je tjeraju uzvraća pitanjem „zašto je njihovo mišljenje bitnije od mog", ali ne dobiva odgovor.

Dok se to zbiva, na snimci se jasno čuje znana borbena pjesma s pozornice, „Mlada partizanka“, kao da je netko jako ciničan podesio baš za takvu priliku. Jedna autentična sljedbenica partizanske tradicije svejedno biva odbačena poput izgrednice,  a onaj drugi nositelj transparenta prolazi još gore. Njemu organizatori također miču transparent, i nakon toga policija ga odvodi u pritvor gdje će provesti noć. Kasnije srećemo Izvora, sveučilišnog nastavnika koji nam otkriva da je to bio jedan njegov student, pa mu je htio pružiti podršku.

Upitnik nad kresovima

"Bio sam dosad ispred postaje“, rekao je on, „i navodno su ga priveli zbog uvredljivog natpisa i remećenja javnog reda i mira. Ništa mi nije bilo jasno, jer sadržaj tih transparenata ipak nije sporan, a njih dvoje su bili aposlutno nenasilni. Nedopustivo je zbog toga privoditi ljude, poslana je strašna poruka. Organizator se očito nije snašao, dotad je atmosfera bila prekrasna, i razumijem želju da se izbjegne fizički sukob, ali ovo je ispalo poražavajuće. Licemjerno je pjevati 'Mladu partizanku', a 'Smrt fašizmu' tako odgurivati."

Šteta je evidentno počinjena, kao posljedica nekomuniciranja ključnih odnosa ili uzmicanja organizatora u apsurdni modus bezuvjetne nekonfliktnosti, čak i kad je posrijedi ogled parolama. Perspektiva samog povoda, trijumfa nad nacifašizmom, najednom je izokrenuta naglavačke, a repovi fijaska zacijelo će se dugo vući za antifašističkom zajednicom u Zagrebu i Hrvatskoj.