Kako se razvija seksualna orijentacija?

Prije trideset i pet godina, milijuni ljudi širom svijeta su iznenada postali "zdravi". Bilo je to 17. svibnja 1990. godine, kada je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uklonila homoseksualnost s liste ljudskih bolesti.

Do tada se ljubav između osoba istog spola smatrala vrstom mentalne bolesti. Osobe koje su je ispoljavale, često su bile zatvarane u sanatorijima ili u zatvore, te "liječene" elektrošokovima i drugim sumnjivim psihoterapijama.

Međutim, „homoseksualne, biseksualne i transseksualne osobe nisu – i nikada nisu bile – bolesne“, kaže Klaus M. Beier, direktor Instituta za seksologiju i seksualnu medicinu pri berlinskoj bolnici Charité. „Ljudska seksualnost karakterizira se svojom raznolikošću“, dodaje Beier.

„Danas je jasno da nitko ne bira svoju seksualnu orijentaciju. To je stvar sudbine, a ne izbora. Seksualna orijentacija – ili kako to stručnjaci nazivaju, 'struktura seksualnih preferencija' – razvija se tijekom puberteta, pod utjecajem spolnih hormona. Seksualnost se formira u adolescenciji – to je ono što osoba doživljava kao fizički privlačno i što određuje kakve seksualne preferencije i interakcije želi.“

Beier ističe kako, nakon ove razvojne faze u adolescenciji, seksualne preferencije ostaju stabilne.

„One nastaju u adolescenciji i ostaju stabilne tijekom života, usprkos želji pojedinih ljudi da se seksualna orijentacija promijeni, na primjer, zbog društvenog pritiska da budu kao i svi drugi", objašnjava on.

Neheteroseksualnost problematizirana

Univerzalna ljudska prava uključuju pravo na slobodnu seksualnu orijentaciju. Seksualnost je oduvijek bila raznolika. Ona nije hir niti je ograničena samo na posebno liberalna društva.

„Prema podacima koje imamo, istospolna orijentacija čini oko 3 do 5 % populacije, i to važi za sve kulture. Ljudska seksualnost [...] karakterizira se ovom raznolikošću – i ne može biti drugačije“, kaže seksolog Beier.

Iz toga proizlazi da je pogrešno suditi ili čak osuđivati nekoga zbog njegove seksualne orijentacije.

Ipak, seksualna orijentacija pojedinaca polarizira čitava društva. U nekim slučajevima to dovodi do isključenja, diskriminacije i progona. Homoseksualnost je, na primjer, kažnjiva u najmanje 67 zemalja, a u sedam zemalja za istospolne seksualne odnose prijeti i smrtna kazna.

Gotovo polovina svih zemalja u svijetu, u kojima je homoseksualnost zabranjena, nalazi se u Africi. Samo 22 od 54 afričke države legalizirale su homoseksualnost.

U nekim zemljama, homoseksualnost se kažnjava zatvorskom kaznom, a u četiri zemlje koje primjenjuju šerijatski zakon – Mauritaniji, Nigeriji, Somaliji i Južnom Sudanu – prijeti smrtna kazna.

Kako se razvija seksualna orijentacija jednostavno je pitanje, ali bez jednostavnog ili konačnog odgovora. Ne postoji jedan jedini uzrok seksualne orijentacije. Ipak, istraživači su pokušali shvatiti kako se seksualna orijentacija formira analizom gena, hormona i sociokulturoloških faktora.

„Trenutačno mišljenje je da postoji niz faktora. Do sada nitko nije uspio pronaći jedan jedini faktor, koji bi mogao objasniti zašto je jedna osoba istospolno orijentirana, a druga heteroseksualno“, kaže Beier.

Može se pretpostaviti da je razvoj seksualne orijentacije rezultat složene međusobne igre bioloških i društvenih faktora.

Biološki faktori

Biološki faktori, koji utiču na razvoj seksualne orijentacije, uključuju genetsku strukturu osobe, kao i (prenatalne) hormone i kemijske supstance.

Ipak, seksualna orijentacija nije nasljedna. Obiteljske i tzv. studije na blizancima sugeriraju da homoseksualnost može biti prisutna u jednoj obitelji, ali genetski markeri pronađeni u tim studijama nisu bili dovoljno značajni da bi se moglo zaključiti da postoji „gen za homoseksualnost“.

Hormoni i druge kemijske supstance

Hormoni poput testosterona i feromoni također mogu djelomično uticati na razvoj seksualne orijentacije. Feromoni su kemijske supstance koje utječu na seksualno ponašanje.

Studije pokazuju da muški feromoni stimuliraju aktivnost hipotalamusa i kod heteroseksualnih žena i kod homoseksualnih muškaraca – ali ne i kod heteroseksualnih muškaraca. Hipotalamus je žlijezda u dijelu mozga koji utječe na instinktivno ponašanje i seksualne funkcije.

Društveni utjecaji

Lutke i haljinice za djevojčice? Alat i autići za dječake? Tipično ženske ili tipično muške igračke nemaju utjecaj na seksualnu orijentaciju. Isto vrijedi i za odgoj.

Istina je da neki ljudi svoju pravu seksualnu orijentaciju ne izražavaju do kasnijeg životnog doba. Ali u načelu, seksualna preferencija se ne mijenja tijekom života.

„Imamo vrlo snažne dokaze da to nije moguće. Postoje studije koje su pratile seksualnu orijentaciju kroz vrijeme. Bilo je nesretnih 'pokušaja konverzije' kod istospolno orijentiranih muškaraca. To se pokušalo u jednoj velikoj studiji u Sjedinjenim Američkim Državama 1970-ih. Bez ikakvog uspjeha. To je snažan dokaz da je seksualna orijentacija vrlo stabilna“, kaže Beier.

Dok se seksualna orijentacija razvija u pubertetu, razvoj rodnog identiteta počinje u djetinjstvu i kod većine ljudi se završava do pete ili šeste godine života, kaže Beier. Od tog uzrasta djeca mogu „vidjeti sebe u svojoj seksualnosti u budućnosti i praviti vizije o svojoj budućnosti kao muškarac ili žena“, kaže on.

Jednom, kada se seksualna orijentacija formira, ona se više ne mijenja. Ni „zavođenjem“, ni ranim seksualnim kontaktima. „Od toga nema ništa“, kaže Beier. „Važan dokaz za to je: mnogi ljudi su u mladosti imali istospolne seksualne kontakte, ali nisu istospolno orijentirani.“

Ključni faktor za razvoj identiteta je da li djeca dobivaju odbacivanje ili podršku od roditelja. Ako djeca i adolescenti dožive snažno odbacivanje, često imaju slabo samopouzdanje. Ako je to odbacivanje povezano sa seksualnim identitetom ili orijentacijom djeteta, to može dovesti do depresije i razmišljanja o suicidu.

Seksualnost je raznolika

„Posebno u društvima, u kojima su seksualne manjine isključene i progonjene, vrlo je važno voditi nepristranu debatu o seksualnoj raznolikosti“, kaže Beier.

Iz znanstvene perspektive, nijedna seksualna orijentacija nije bolest, niti je „neprirodna“. Ono što se tolerira ili smatra „normalnim“ ili „neprirodnim“ određuju društvene norme. Te norme se mogu znatno mijenjati u ovisnosti o vremenu i kontekstu. Ali ljudska priroda se ne mijenja.