Kako napreduje evakuacija Ukrajinaca u Donbasu?

„Sjedimo na koferima", kaže Natalia o svom životu u Svjatohorivki na istoku Ukrajine. Selo se nalazi na periferiji mjestsa Dobropilje, do kojeg je ruska vojska napredovala gotovo deset kilometara. Iako su ukrajinski vojnici uspjeli osloboditi neka sela, mnoga ostaju pod stalnom vatrom.

Natalia nije napustila Svjatohorivku samo zato što njezini roditelji odbijaju evakuaciju. „Moj otac kaže: Rođen sam ovdje i ovdje ću umrijeti. Ja na to govorim: 'Umrijet ćeš. Ali tko će te pokopati kad svi odu?'“, kaže Natalija. Nataliju susrećemo u gotovo napuštenom selu tijekom evakuacije koju provode policajci iz skupine Bijeli anđeo zajedno s volonterima.

Budući da je evakuacija u Donbasu opasna, grupa putuje u oklopnom vozilu s opremom za elektroničko ratovanje. Dok je David, volonter dobrotvorne misije Aura, za volanom, policajac Ilja Malcev gleda kartu. U Svjatohorivki trebaju posjetiti dvije adrese.

"A gdje ću živjeti?"

Na prvoj adresi čeka 74-godišnja Maria, koja je već spakirala svoje stvari. Policajac uzima njezine torbe, a volonter pomaže ženi koja može samo polako hodati, oslanjajući se na štap. Maria konačno ulazi u auto, teško dišući. "Dronovi lete ravno prema nama. Zapravo sam htjela ostati, pomislila sam, ali starim. Život me prisiljava otići. Nepodnošljivo je, u našoj ulici je ostao samo jedan susjed, svi ostali su otišli", kaže.

Pomagači nisu mogli odmah pronaći drugu adresu. Samo nekoliko stanovnika poznavalo je 70-godišnju Tetjanu, koja je bila na popisu za evakuaciju. Konačno ju je policajac pronašao u jednoj od napuštenih kuća. Ovdje je potražila utočište prije sedam dana nakon što je njezin dom u obližnjem Dobropilju uništen granatiranjem. "Morala sam tamo ostaviti svoje stvari", žali se Tetjana. 

"Idemo! Nema smisla ostati ovdje", kaže Ilja Malcev Tetjani. Pokriva lice rukama, isprva nerado odlazeći. Ali na kraju zahvaljuje pomagačima. Smiješeći se, Tetjana kaže: "A ja sam mislila da su me zaboravili." Na izlasku iz Svjatohorivke, 70-godišnjakinja pita gdje će u budućnosti primati mirovinu. "Gdje ćete živjeti", kažu pomagači. "A gdje ću ja živjeti?" pita ona.

"Situacija se dramatično promijenila."

Smještaj ljudi iz sela blizu fronte nije ništa manje težak od same evakuacije, izvještava Kostiantyn Tunickij, još jedan policajac iz Bijelih anđela. Tunickij je također interno raseljena osoba. Izvorno je živio u selu Kurakhove, koje je Rusija okupirala početkom godine.

Za evakuirane iz Dobropilje, Svjatohorivke i drugih sela, prva stanica je u Donjeckoj regiji. Tamo su aktivni volonteri iz raznih dobrotvornih organizacija. Oni prevoze ljude u Dnjepropetrovsku regiju. Odatle ih ukrcavaju u vlak, ili smještaju u skloništa za hitne slučajeve. Međutim, ovaj tjedan broj evakuiranih osoba znatno je premašio broj mjesta u skloništu – evakuirani su morali spavati u šatorima.

Deseci zahtjeva za evakuaciju primani su svakodnevno iz područja Dobropilje, izvještava Kostiantyn Tunickij. „U Dobropilji je cijela stambena zgrada uništena navođenom ruskom bombom. Petero ljudi koji su tamo proveli noć čekalo nas je“, kaže policajac, dodajući: „Situacija se dramatično promijenila.“

Ako evakuacijski timovi ne mogu ući u selo jer je razina opasnosti previsoka, ljudi se mole da hodaju, objašnjava policajac. On prepričava poziv starijeg para. „U selu Nikanorivka vodile su se teške borbe. Stariji par, koji je imao poteškoća s hodanjem, dovezao je nepokretnu ženu u kolicima u susjedno selo Biletsk. Rekli su da je ruska vojska upucala sina nepokretne žene, kao i njezine susjede koji su se sakrili u podrumu“, prepričava Tunickij. 

„Ljudi brzo pakiraju svoje stvari"

Ljudi također napuštaju Dobropilju i njezina predgrađa u vlastitim vozilima. Automobil s bijelom vrpcom i prikolicom zaustavlja se na mjestu evakuacije. Vrpca je namijenjena zaštiti od ruskih dronova, a prikolica je namijenjena prijevozu cijelog njihovog života na novu lokaciju, kaže Natalija, vlasnica automobila. Dobropilju je napustila sa suprugom i mačkom. „Mnoge kuće su tamo već uništene. Vrlo je jezivo u gradu. Ljudi su brzo spakirali svoje stvari i krenuli“, kaže ova žena.

„Iskreno, ne znam što će se sljedeće dogoditi. Prvo moram proći kroz sve ovo“, nastavlja Natalija. Ona i njezin suprug putuju za Ternopil u zapadnoj Ukrajini kako bi posjetili sina, vojnika koji je otpušten iz vojske zbog ozljede. Natalijina majka je još uvijek u Dobropilji. „Nisam je mogla nagovoriti“, kaže ona s uzdahom.

„Događa se da ljudi odbijaju evakuaciju. Obično zato što se nisu sami prijavili, već su ih rođaci stavili na popis“, objašnjava policajac Tunickij. Ali čak i tada, pomagači pokušavaju nagovoriti ljude. „Doći će vrijeme kada im nitko više neće moći doći“, kaže.

"Moj savjet je da se sklonite na sigurno"

56-godišnji Oleh iz Pokrovska zna kako je to kada ne želite otići. "Moj savjet je da se sklonite na sigurno", naglašava on. Oleh ima rane na licu, šav preko oka i zavoj na ruci. Pokrovsk je napustio biciklom. "Pobjegao sam, imao sam sreće. Ima mnogo pokvarenih bicikala, motocikala i automobila koji leže uz cestu", kaže.

Tri dana ranije, ruski borbeni dron uletio je u Olehov vrt. "Bilo je kao da mali avion kruži. Nisam bio svjestan opasnosti. Ali iznenadna eksplozija gotovo mi je spalila oči", kaže. Susjedi su mu priskočili u pomoć. Oleh je dijelom izgubio vid kao posljedicu napada dronom.

Odlučio je otići jer bolnice u Pokrovsku više ne rade. „Stalno granatiraju. Kuće gore. Grad više ne postoji“, kaže. U lipnju je Olehov brat poginuo od topničke granate. Morao ga je zakopati uz ogradu, kaže Oleh. „Mnogi su ljudi pokopani u vrtovima“, dodaje on.

„Ako se neko premišlja, savjetujem mu: Idi!", ponavlja on. Prošlog septembra, kada je u Pokrovsku započela evakuacija, i dalje je odbijao otići i poslao je samo suprugu i kćer u Odesu. Tada se nije htio odreći svoje kuće. „Držao sam se svojih stvari. Ali život je vrjedniji“, naglašava Oleh. Sada su mu stvari stale u dvije torbe, s kojima putuje do supruge i kćeri.

Prilagođeno s ukrajinskog: Markian Ostapchuk