Junakinje borbe za prava žena u Njemačkoj

Krajem 18. stoljeća žene u Europi počele su zahtijevati više prava za sebe. Već tada su sudjelovale u revolucionarnim akcijama, posebno u Francuskoj, gdje je nakon revolucije 1789. otvoren put za ljudska prava i ravnopravnost. U Njemačkoj su žene postale politički aktivne i glasne nekih pedesetak godina kasnije. Neke su bile i aktivnije i glasnije.

Louise Otto-Peters

Louise Otto-Peters se u javnosti pojavila 1843. Smatrala je da sudjelovanje žena u državnim stvarima „nije pravo, već dužnost". Tada je imala samo 24 godine.

Ona je već sa 16 godina ostala siroče, ali je nakon smrti roditelja naslijedila veliko bogatstvo. Ostvarila je svoj san o karijeri i postala književnica, pisala je pjesme, eseje, društveno-kritičke romane i novinarske članke koje je objavljivala pod muškim pseudonimom Otto Stern. Njima je skrenula na sebe i pažnju vlade, koja je pokušala ušutkati Otto-Peters.

Usprkos tome, ona je 1865. utemeljila „Lajpciško žensko udruženje za obrazovanje". Iste godine u Leipzigu je održana i velika konferencija žena. Novine su im se izrugivale, pisale su o „lajpciškoj bitki žena“, ali 120 sudionica na to nije obraćalo pažnju. Osnovale su Opće njemačko žensko udruženje (ADF), kojim je Otto-Peters predsjedavala skoro 30 godina. Bila je to početna iskra koja je dovela do osnivanja brojnih ženskih udruženja širom Njemačke.

Helene Lange

Prvi i najvažniji cilj bio je – obrazovanje za žene i djevojčice. Jer, dok je školsko obrazovanje za dječake bilo sasvim normalno, djevojčice iz radničke klase morale su rano početi zarađivati, a kćerke u srednjoj klasi su bile pripremane za bračni život. Djevojčice koje su znale čitati i pisati bile su rijetkost.

Nastavnica Helene Lange (naslovna fotografija) je stoga 1877. godine, s drugih pet žena aktivnih u građanskom pokretu žena, napisala peticiju pruskom ministru obrazovanja u kojoj se tražilo bolje obrazovanje za djevojčice, veći utjecaj nastavnica na obrazovanje učenica te bolje obrazovanje za nastavnice. Peticija je odbijena.

Žene su dobile dozvolu da studiraju na njemačkim sveučilištima 1899. i 1900., a 1908. je školski sustav za djevojčice proglašen - državnom domenom.

Clara Zetkin

Mlada Clara Eisner pohađala je seminar za nastavnice u Leipzigu, upoznala tamošnje Opće njemačko žensko udruženje i počela se angažirati. Njezin način života je za ono vrijeme bio skandalozan: živjela je s Rusom Osipom Zetkinom u „divljem“ braku, uzela njegovo prezime i s njim dobila dva sina.

Učlanila se u Socijalističku radničku partiju, kasnije SPD, i počela se boriti za punu profesionalnu i društvenu ravnopravnost žena. Osnovala je ženski časopis „Jednakost“. Clara Zetkin je predstavnica proleterskog ženskog pokreta u kojem se, za razliku od buržoaskog pokreta žena, prije svega radilo o pravima radnica.

Upravo je Zetkin 1910. pokrenula Međunarodni Dan žena, dan borbe za jednakost, demokraciju, mir i socijalizam. Prvi put je proslavljen 1911. pod motom: „Ovamo s pravom glasa za žene!"

Anita Augspurg i Lida Gustava Heymann

Anita Augspurg i njezina partnerica Lida Gustava Heymann također su bile angažirane oko pravo glasa žena u Njemačkoj. One su 1902. utemeljile njemačko „Udruženje za glasačka prava žena".

Augspurg je studirala pravo u Švicarskoj – takvo nešto je bilo nezamislivo u Njemačkoj krajem 19. stoljeća. Doktorirala je i imala pravno znanje nužno za borbu za reforme u njemačkom Reichstagu.

Augspurg i Heymann su bile manje miroljubive od svojih njemačkih „sestara“: za svoja prava borile su se istim brutalnim sredstvima kao i sufražetkinje u Engleskoj, štrajkovima glađu, vandalizmom i demonstracijama velikih razmjera.

Pokret sufražetkinja u Engleskoj toliko je ojačao da ga nitko nije mogao ignorirati. Surađivale su i s udruženjima iz drugih europskih zemalja.

Pravo glasa u Vajmarskoj republici

Žene u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj i Engleskoj borile su se za svoje pravo glasa sve do 1918., a u drugim zemljama i duže, dok su žene u Nizozemskoj i Skandinaviji već godinama prije toga mogle glasati.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, na dan 30. studenoga 1918., nova njemačka vlada je objavila: „Svi izbori od sada će se održavati prema istom, tajnom, neposrednom, općem pravu glasa, na temelju proporcionalnog izbornog sustava, za sve muške i ženske osobe starije od 20 godina.“

Taj novi zakon implementiran je nedugo nakon toga: u siječnju 1919. godine.