Ima li šanse za promjenu u Iranu?

Od sredine travnja Sjedinjene Države opet pregovaraju s Iranom oko njegovog nuklearnog programa i makar je "odgođen" novi krug pregovora trebao biti održan ovog vikenda u Rimu, pregovori nisu prekinuti.

Teheran se prije svega nada u tim pregovorima izvojevati barem ublažavanje sankcija protiv te zemlje: gospodarstvo Irana se ionako još jedva drži, a Trump prijeti i kako će sankcionirati i one zemlje koje još uvijek kupuju naftu iz Irana ako pregovori propadnu. I inače se ono što američki predsjednik nudi, svodi najprije na prijetnje - uključujući i vojne udare na pogone iranskog atomskog programa. Ali i Iranci koji žive u izbjeglištvu nisu složni, što bi uopće mogao biti ishod ovih pregovora.

Usprkos golemim poteškoćama od već slabašne privrede i nezadovoljstva, vlada u Teheranu i dalje čvrstom rukom kažnjava sve one koje i glasno traže promjene. Golemi prosvjedi zbog pogibije Mahse Amin 2022. godine su uglavnom ugušeni brutalnom silom, ali jaz u društvu je dublji nego ikad.

Što bi uopće bila alternativa?

Iraj Mesdaghi je bivši politički zatvorenik u Iranu i još od 1994. živi u Švedskoj. Po njegovom mišljenju, nekakva nagodba o atomskom programu Teherana kao ona iz 2015. bi tek produžila život ovom režimu, ali ništa ne bi promijenila. No i vojni udari bi teško doveli do sloma, nego bi "bili dvostruka nesreća za narod“. Jer ovaj režim bi ostao, a u tim napadima bi opet stanovništvo Irana najviše stradalo.

Jer koliko god da ima Iranaca koji su se nadali kako će im zemlje Zapada pomoći u promjeni vlasti, Trump prijeti napadima - ali ništa ne govori o smjeni režima u Teheranu. Problem je što nezadovoljstvo postoji, ali ugušena je svaka politička oporba, nema čak niti ideološke platforme oko kojeg bi se moglo stvoriti jedinstvo protiv vjerskih vođa Teherana. Još najbliže nekakvoj alternativi je povratak monarhije u tu zemlju gdje bi ključnu ulogu imao sin posljednjeg šaha koji je pobjegao iz Irana 1979., princ Reza Pahlavi.

Hamed Sheibani-Rad i stranka "Novi Iran" vjeruju u tu opciju, a on vjeruje kako će i ovi pregovori završiti bez uspjeha i kako će onda vojni sukob biti neminovan. A to će biti, uvjeren je Sheibani-Rad, kraj režima u Teheranu: „Potrebno je uvjeriti strane sile da je put do konačnog oslobođenja svijeta od zla Islamske Republike u zajedničkom rušenju režima s iranskim narodom“, kaže monarhist.

Evolucija, a ne revolucija

No poznavatelji prilika ozbiljno sumnjaju u takvu mogućnost. Iran je doduše mnogo homogeniji i nacionalno i vjerski nego Irak ili Libija gdje je intervencija izvana jedino dovela do kaosa i borbi "svih protiv svakoga". Ali Iran je i mnogoljudna zemlja kojoj ne nedostaje nacionalnog ponosa tako da bi i takva strana intervencija mogla čak i koristiti vladajućem režimu - i uzrokovati nebrojene žrtve i patnje stanovništva.

S idejom povratka monarhije se pokušalo i u Afganistanu nakon zapadne intervencije i veoma brzo se to pokazalo kao čista iluzija. Povrh toga, oni koji se i sjećaju šaha u Iranu, njegov režim im je teško mogao ostati u uspomeni kao nekakav primjer demokracije i slobodarskog duha.

Arash Azizi predaje povijest na američkom sveučilištu Clemson vjeruje kako je jedina nada za Iran da promjena nikne u samoj zemlji i tu neće pomoći intervencija strane sile, nego perspektiva boljeg života.

Iran se sada nalazi na raskrižju između rata i pregovora i Azizi procjenjuje kako i vlada u Teheranu tu može procijeniti kako joj se više isplati približavanje nego sukob. „A isto tako je za stanovništvo Irana pozitivan svaki proces koji vodi ukidanju sankcija i gospodarskom otvaranju dok i opasnost od rata postaje manji." I slom komunističkog carstva je bio na koncu posljedica dileme: topovi ili maslac, a s topovima se ne može nahraniti gladno stanovništvo. Ovaj povjesničar poznaje i te Irance u izbjeglištvu koji se nadaju promjeni barem uz pomoć američke vojne sile, ali je uvjeren kako će oni i u Washingtonu sve manje nalaziti nekakvu podršku.