Hrvatski branitelji: povlasticama gurnuti na marginu

Puni naziv državnog praznika o godišnjici hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, zapravo je podosta složen: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja. Time se očito poručuje da su pripadnici Hrvatske vojske i policije nesumnjivo iznijeli glavni teret oslobođenja RH od srpske okupacije prije 30 godina. No to je odredilo i njihovu povlaštenu društvenu poziciju kroz protekla tri desetljeća. Danas vojni veterani iz toga rata imaju na raspolaganju izuzetne statusne, materijalne i političke beneficije, a često ih i koriste na prilično širokom planu.

Štoviše, oni se aktivno upliću u opći npr. kulturni život, izražavajući se svjetonazorski autoritativno te identitetski obavezujuće. U takvom nametanju vrijednosti, lako se dogode i zabrane pop-koncerata gostiju iz Srbije, kao što je nedavno bio primjer s onim Bajaginim, gdje ništa nije pomoglo to što se Bajaga nije politički ničim ogriješio o Hrvatsku. S druge strane, braniteljske udruge i grupacije ne ustručavaju se ni fizički, uz prijetnje zahtijevati od pojedinih hrvatskih vlada da odstupe. Samo ako im nisu po volji – ako naginju ulijevo, a to je u ovom stoljeću već dvaput bio slučaj.

U takvim situacijama, pokazalo se, branitelji su tu da obrane svoj hrvatski narod od njega samog, odnosno njegova fatalno pogrešnog izbora. Namah se ruši idila nacionalnog jedinstva, nastaju političke napetosti i krize. No raslojavanje između branitelja i ostatka populacije dogodilo se još kod određivanja spomenutih neizmjernih povlastica, npr. s njihovim masovnim umirovljavanjem. Pripadajuća izdašna mirovinska primanja lako upadaju u oko pored mizernog prosjeka ostalih umirovljenika u RH. Branitelji su tako uvjerljivo distancirani od glavnine svog okruženja, klasno i socijalno.

S bojišta – na „privatizirano" radno mjesto

Još privilegija: njihova djeca imaju prednost u upisima na fakultete, a oni sami praktično su dobili pravo i na blaži sudski tretman za kaznena djela. S tim je zaista teško dalje tvrditi da su ostali jednaki u društvu. A da je sve počelo imovinskim svojevrsnim potkupljivanjem, uvjeren je i naš sugovornik Pavle Kalinić, također branitelj-dragovoljac, inače stručnjak za sigurnost i publicist: „I može se nekad činiti da su na vrhu, ali ustvari su marginalizirani, suštinski razoružani, gurnuti u stranu. Posrijedi je najobičnija politička manipulacija.“

„Sve je to počelo, naravno, kad su nakon povratka s bojišta masovno slani u mirovinu dok im se retorički podilazilo, umjesto da im se nađe posao. E, ali posla, odnosno njihovih radnih mjesta, više nije bilo. U međuvremenu, dok su oni krvarili, neometano je u pozadini obavljena privatizacija u korist tranzicijskih odlikaša“, napominje Kalinić, dodajući kako je riječ o prevari i ucjeni. „Pometeni su“, inzistira on, „vezani povlasticama i faktično nesamostalni, vezani da glasaju za HDZ ili njegove satelite, tako da ih sve upućuje na šank ili čak iglu, umjesto da žive uistinu slobodno." 

„Pritom je ta naša najčešća vladajuća garnitura bila i ostala sve, samo ne hrvatska. Da ne spominjem opet tu pretvorbu i privatizaciju, zapravo pljačku. A znamo da je 15 tisuća ljudi poginulo za ovu zemlju. Više vrijedi jedno kurje oko hrvatskog branitelja, nego cijela ta stranka i vlast. I značajan broj viših časnika je kupljen, samo da šute. Braniteljske udruge su lutke na koncu, rade ono što im se kaže odozgo. A broj samih branitelja uskoro će biti veći od broja stanovnika, jer i dalje raste. Nas dragovoljaca inače ukupno nije bilo više od 30 tisuća, nipošto“, zaključuje ovaj ranjavani veteran.

„Ne želim biti na mimohodu uz dezertere"

Naposljetku, sam Pavle Kalinić napominje da prošli tjedan nije bio na vojnom mimohodu u Zagrebu povodom 30. obljetnice akcije Oluja, jer – nije mu se dopao sastav najviših uzvanika. „Želim da se otvoreno prenese da ja nemam što raditi u društvu s dezerterima, a to su ni manje ni više nego prva tri najviša hrvatska dužnosnika: Milanović, Plenković, Jandroković“, rekao je on. A nadalje smo o toj vrsti političkog odnosa, u kojem su branitelji zatečeni, ukratko porazgovarali i s Nebojšom Blanušom, profesorom političke i socijalne psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Blanuša se načelno slaže s tezom kako su veterani zaglavili u nekoj vrsti političke klopke, što ih ostavlja kolektivno nezrelima kao izdvojenu društvenu skupinu. Umjesto resocijalizacije kroz svijet rada, zavedeni su počastima u tzv. najboljim godinama života. „Odnos koji opisujete, između HDZ-ove vlasti i braniteljskih udruga, uspostavljen je kao model klijentelizma od samog početka njihovog osnivanja. Posebno ucjenjivački je odnos prema udovicama poginulih branitelja - on je čak bio inspiracija za film Ministarstvo ljubavi", prisjetio se Blanuša.

„No taj film su onda 'na nož' dočekale upravo njihove udruge, što je dio istog klijentelističkog kompleksa“, nastavio je ovaj profesor s FPZ-a, napominjući da se o dugoročnim učincima braniteljskog statusa nakon umirovljenja razgovaralo još 90-ih godina prošlog stoljeća. „I kritiziralo se tadašnju vlast kao kratkovidnu. No čini se da su već tada jasno znali što čine za svoju stvar", mišljenja je Nebojša Blanuša. I nakon 30 godina od rata, kritičnim tako ostaje pitanje adekvatne mjere braniteljskog utjecaja, dok pojam zahvalnosti iz prazničnog nazivlja poprima izrazito opipljiv smisao.