Fotografiranje zločina: Suučesništvo ili doprinos pravdi?

Serija fotografija brutalnog ubojstva dviju osoba tijekom rata u Bosni i Hercegovini bila je polazišna točka teksta Barbare Matejčić "Ubijanje za fotografiju – što se krije iza jedine snimke smrti u ratu u Jugoslaviji?" koji je objavio BIRN. Ta istraživačka novinarka na članku je radila tri godine.

Njezino istraživanje bilo je i tema tribine "Suučesništvo, fotografija, zločin", održane u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu. Na tribini su, osim Barbare Matejčić, sudjelovali i povjesničar umjetnosti Branislav Dimitrijević, a razgovor su moderirale Ana Sladojević i Ana Miljanić.

Kako su fotografije nastale?

Jedan od dvojice egzekutora bio je Goran Jelisić, upravitelj logora "Luka" u Brčkom, u kojem su bili zatvoreni nesrpski civili. On je 2001. godine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđen na 40 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja – odnosno za ubojstvo 13 i premlaćivanje četiri osobe u svibnju 1992. godine.

„Ono što fotografije najčešće izazivaju jest osjećaj nemoći. Zato čujemo ‘Ne gledati’ ili postajemo anestezirani, više ništa ne osjećamo“, rekla je na tribini Barbara Matejčić.

Ipak, kada je vidjela fotografije ubojstava – čiji su autori Bojan Stojanović i Srđan Petrović – odlučila je otkriti tko su bili ljudi čija je brutalna egzekucija zabilježena aparatima dvojice beogradskih fotografa.

Stojanović i Petrović jedini su profesionalni fotografi koji su tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji zabilježili trenutak egzekucije. Na fotografijama iz Brčkog, koje je JNA zauzela 1. svibnja 1992., a gdje su pripadnici paravojnih snaga prije toga ubili velik broj nesrpskih civila, vidi se da su njih dvojica bili samo nekoliko metara udaljeni od mjesta zločina.

Barbari Matejčić nametnulo se pitanje koje će postati središte njezina istraživanja: kako su fotografije nastale, jesu li egzekutori znali da su fotografi iza njih i, ako jesu, zašto su dopustili da njihov zločin bude dokumentiran.

Fotografija – nepobitan dokaz

„Ne osjećam se krivim.“ Tu rečenicu Jelisić je više puta izgovorio odgovarajući na točke optužnice koje su mu pred MKSJ pročitane 26. siječnja 1998. Jelisić je, navodi MKSJ, „bio na poziciji vlasti u logoru Luka u Brčkom“. Bio je optužen za ubojstva, okrutno postupanje i pljačku zatočenika u tom objektu.

Nekoliko mjeseci kasnije priznao je krivnju za 13 ubojstava, pljačku i zlostavljanje četiriju osoba. Odluku da prizna krivnju donio je kad se suočio s dokazima tužiteljstva, a jedan od njih bile su upravo fotografije koje su tema teksta Barbare Matejčić. Na fotografijama se vidi kako on i drugi egzekutor, koji je u međuvremenu preminuo, najprije sprovode dvojicu muškaraca, a zatim pucaju u njih. Nekoliko sekundi kasnije oni padaju, a oko njih se širi lokva krvi.

Identitet žrtava utvrđen 33 godine nakon zločina

„Dana 6. ili 7. svibnja, sproveo je nepoznatog zatočenika niz ulicu u blizini policijske postaje u Brčkom i pucao mu u potiljak iz automatskog pištolja“,stoji na stranici MKSJ u predmetu Gorana Jelisića. Kako bi donio osuđujuću presudu, sudu nije bilo važno tko je bio „nepoznati zatočenik“, niti kako su fotografije nastale, a koje su prikazane pred MKSJ 1999. godine.

Stojanović i Petrović bili su fotografi Večernjih novosti, propagandnog dnevnog lista bliskog režimu Slobodana Miloševića. Povremeno su radili i za agenciju Reuters. Fotografije egzekucije poslali su Reutersu, koji ih je ubrzo i objavio. U veljači 1993. godine, Stojanović je za fotografiju na kojoj se vidi kako Jelisić upire pištolj u svoju žrtvu, dobio prestižnu nagradu World Press Photo.

Matejčić je 33 godine nakon ubojstava utvrdila tko su bila dvojica ubijenih muškaraca. Bili su to Husein Kršo i Hajrudin Muzurović. Obojica su imali manje od 40 godina i, što je najvažnije, bili su civili. To je u jednom dokumentarnom filmu potvrdio i Bojan Stojanović.

„Bilo mi je važno da se ta tijela, ti ljudi koji su na svaki način dehumanizirani – ne samo činom javnog ubojstva, nego i u sudskim procesima u kojima nemaju ime – napokon identificiraju. Kada je 1998. godine započeo proces protiv Jelisića, bilo je jednostavno utvrditi o kome se radi. Rekla bih da se radi o nemaru institucija, ali i da u lancu Reutersovih urednika postoji kolonijalni pristup prema tim žrtvama i tijelima – dakle, čija tijela smijemo prikazivati i na koji način, čija ubojstva možemo gledati ‘uživo’, a čija imena možemo ne znati“, izjavila je Matejčić na tribini.

Je li fotoreporter ponekad i suučesnik?

„Bila mi je bitna pozicija fotografa“, objasnila je Matejčić. U tekstu konstatira kako je „profesionalno fotografiranje u ratu čin neupletanja“, ali i postavlja pitanje je li u slučaju fotografija egzekucije Krše i Muzurovića „kamera ipak oblik suučesništva“.

Matejčić u tekstu navodi kako postoje indikatori da su Stojanović i Petrović znali da će Kršo i Muzurović biti ubijeni. „Rekli su nam da će ubiti ljude jer su bili snajperisti. Kako mogu znati je li to istina?“, rekao je Stojanović u razgovoru s novinarkom.

Indikator da je fotografija nastala u propagandne svrhe i da su fotografi to znali, nalazi se i u zapisniku s ispitivanja Gorana Jelisića u istražnom postupku koji je Matejčić dobila od povjerljivog izvora. U njemu između ostalog piše da je 6. ili 7. svibnja 1992. godine Jelisić pozvan u ured u Brčkom u kojem je bio i načelnik policije Dragan Veselić.

Veselić je, stoji u zapisniku, Jelisiću rekao da ispred zgrade čekaju dva novinara „koji će slikati kako njih dvojica ubijaju dva muslimana i da će fotografije poslužiti kao propagandni materijal – kako muslimani ubijaju Srbe“.

Pitanje izbora

U nekoliko intervjua Stojanović je rekao da je uspio fotografirati egzekuciju i neopaženo otići, dok je u razgovoru s Barbarom Matejčić Petrović izjavio da su njih dvojica bili šokirani kad su egzekutori počeli pucati.

U povijesti fotografije zabilježeni su slučajevi kada su fotoreporteri odbili objaviti fotografije jer su znali ili pretpostavljali da su one lažirane. Ili barem nisu mogli biti sigurni što se točno krije iza fotografija koje su snimili.

Primjer je Jean-Marc Lalier koji je, kako navodi François Soulages u knjizi Estetika fotografije, odbio objavljivanje svojih fotografija režirane masovne grobnice u Temišvaru 1990. godine. „Mnogi su reporteri uočili prijevaru koju je organizirala nova vlast, ali su unatoč tome dopustili objavu svojih fotografija: rad za agenciju obavezuje, rad zbog zarade – također“, navodi Soulages.

Fotografija Bojana Stojanovića i danas se nalazi na stranici World Press Photo, a jesu li barem na trenutak dvojili trebaju li objaviti fotografije za koje nisu mogli jamčiti što točno prikazuju i tko su ljudi na njima – to znaju samo Srđan Petrović i njegov nagrađeni kolega Bojan Stojanović.