Dvije strane reciprociteta: Mitrovica i Bujanovac

Stevica Jović svakog dana oko podne izađe u šetnju od mosta prema pješačkoj zoni u Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici. „Mora nas biti ovdje. Moraju nas vidjeti, jer malo po malo nas istiskuju. Stalno nam šalju poruku da nemamo pravo ni na što."

Tako Stevica doživljava odnos Albanaca prema Srbima u Kosovskoj Mitrovici, gradu u kojem most igra glavnu ulogu u podjeli dva naroda. Iako je prošlo više od desetljeća od postizanja Briselskog sporazuma, on se i dalje nada da će biti formirana Zajednica općina sa srpskim većinskim stanovništvom.

„To je bila nada u život i opstanak. Situacija se tako razvijala da Priština jednostavno neće formirati tu Zajednicu srpskih općina. To znači i šalje poruku: Srbi, nemate šanse i nikakva prava", kaže Stevica.

Drugi stanovnici sjevernog dijela Kosovske Mitrovice nisu ovako slobodni i voljni razgovarati s novinarima – posebno zato što u posljednje vrijeme u sjevernom dijelu grada ima više Albanaca. Tu su sada i neki kafići kojih ranije nije bilo.

Većina ljudi je nepovjerljiva, ali kažu i da nemaju nikakva prava, nikakve institucije, a da nemaju ni političare koji njihova prava štite.

„Oni (Albanci) imaju jaku nacionalnu svijest, stalno se bore za sebe. A naši političari ništa ne rade“, kaže nam kratko jedan od mještana sjevernog dijela grada.

"Svaka strana traži da prvo ona druga napravi svoj dio"

Mitrovčani plaćaju cijenu – bilo da su većinski srpski narod ili nevećinska zajednica, od kojih su Albanci najbrojniji, kaže za DW Skender Sadiku, lokalni političar iz Kosovske Mitrovice. On smatra i da je „čist populizam“ kada Vučić priča o Srbima na Kosovu i Kurti o Albancima u Preševskoj dolini u Srbiji.

Kosovo mora poštivati sve međunarodne sporazume, bili oni dobri ili loši, kaže Sadiku: „Nažalost, ali i na sreću, ovaj mali projekt, ove male Republike Kosovo, nije samo projekt većinske albanske zajednice, nego je to i međunarodni projekt. A to šalje poruku međunarodnoj zajednici, a i političarima ovdje – albanska zajednica koja je većinska zajednica na Kosovu mora preuzeti odgovornost i štititi sve zajednice."

Politički analitičar Nedzmedin Spahiu ovako ocjenjuje situaciju: „Svaka strana traži da prvo ona druga napravi svoj dio, a ja osobno mislim da, kada bi Srbija ostvarila svoj dio dogovora, Kosovo ne bi imalo kuda osim da ostvari svoj dio dogovora – posebno zbog pritiska međunarodne zajednice. Ali najbolje bi bilo da se istog dana zavijori kosovska zastava u Beogradu i zastava Zajednice općina sa srpskom većinom u tim općinama."

Spahiu ističe da Srbi na Kosovu imaju ista prava kao i većinsko stanovništvo i potpunu autonomiju u okviru sustava zdravstva i obrazovanja, a o pravima Albanaca na jugu Srbije kaže da bi Srbija trebala „učiniti više da usreći svoje građane koji ne pripadaju srpskoj zajednici“.

A što je s drugom stranom, pitamo ga. „Isto“, odgovara. „Ja mislim da je nacionalni interes Kosova da usreći sve zajednice koje žive na Kosovu i da one budu sretne što ovdje žive."

"Zajednica pruža zaštitu"

Mladi političar iz stranke Srpska demokracija Stefan Veljković reciprocitet između prava Srba na Kosovu i prava Albanaca u Preševskoj dolini vidi kao prostor za svađu dviju vlada preko leđa građana.

„Ja sam građanin Kosova i ja zahtijevam od Vlade Kosova, a ne od Srbije, da provede ono na što se obvezala potpisivanjem Briselskog sporazuma“, kaže Veljković. „Meni, mojim sugrađanima i mom narodu će ta Zajednica pružiti određeni vid zaštite od diskriminatorske i nasilne politike vlade prema nama. To je institucionalno nasilje i policijska represija koji ne staju“, kaže Veljković.

On tako ukazuje na česta hapšenja dječaka od 14 godina, govori o prebijanju građana u policijskoj tzv. gluhoj sobi bez kamera. Podsjeća i na pokušaje rušenja kuća u selu Lešak u lipnju ove godine, pokušaje iseljavanja srpskih obitelji u Sjevernoj Mitrovici prethodnih dana, pa i ukidanje dječjeg dodatka bošnjačkoj djeci na sjeveru Kosova. Posljednji popis također spominje kao neadekvatan, jer popisivači, kako kaže, nisu dolazili na sjever Kosova, a oni koji jesu nisu znali srpski jezik.

Među sedam stranaka Srba na Kosovu Veljković onu koja je najjača i koja direktno sudjeluje u pregovorima, a to je Srpska lista, naziva „najvećim rakom srpskog naroda".

Igor Simić, koji je u Srpskoj listi zadužen za medije, ni nakon više desetaka naših poziva nije odgovorio. Istu praksu ima i Ured za KiM Vlade Srbije.

Svadbe, devize i život bez perspektive

Za razliku od Kosovske Mitrovice gdje je na ulicama vidno manje ljudi, Bujanovac na jugu Srbije buja od života. Kao da je čitava dijaspora došla na odmor. U toku su svadbe, a na ulicama kaos i gužvu stvaraju automobili s registracijama raznih zemalja Europe. Gužva je i u pješačkoj zoni, čak se preprodaju i devize.

„Mene oni tamo preko granice (na Kosovu) uopće ne zanimaju. Kako su zamislili, tako nek' si tjeraju. Mi si ovdje živimo zajedno i nikad nije bilo problema", kaže jedan od mještana dok stoji i ćaska s prijateljima. A na pitanje o većim pravima Albanaca u Bujanovcu svi govore u glas: „Kakva prava kad su s nama tu oduvijek. I oni su domoroci k'o što smo i mi."

Jedan taksist Albanac također kaže da su „svi jednaki", ali dodaje i da zbog loše gospodarske situacije odlaze i jedni i drugi: „Politika me ne zanima, umorili smo se od toga. Svi gledamo da radimo i donesemo novac kući. Da nam omladina ne bježi iz zemlje. Svima nam fale poslovi. Dajte neku perspektivu."

Lobiranje u Bundestagu

Pa ipak, lokalni albanski političari već dugo lobiraju za bolji status Albanaca na jugu Srbije. Kažu da bi sve što se daje Srbima na Kosovu trebali imati i oni u Srbiji. Ukazuju na mnoštvo problema, poput zapošljavanja albanskih građana u javnim poduzećima. Poručuju da za deset godina više neće biti nijednog albanskog policajca u službi kada posljednji sada zaposleni ode u mirovinu. I da je tako i s drugim zanimanjima.

Enkel Rexhepi, predsjednik Nacionalnog vijeća albanske manjine, kaže da su Albanci s juga Srbije prinuđeni lobirati za svoja osnovna pitanja. Tako su svoju zabrinutost nedavno iskazali i u Berlinu, pred nekima od zastupnika njemačkog Bundestaga.

„Zastupnici nisu bili upoznati s pitanjem Albanaca u Preševskoj dolini, odnosno diskriminacijom koja se vrši prema Albancima Preševske doline", kaže Rexhepi. „Jedan od zastupnika koji je bio iznenađen time što smo iznijeli je i Adis Ahmetović (SPD). On je obećao da će pokrenuti pitanje Albanaca Preševske doline.“

Ahmetović je nedavno u Berlinu, nakon sastanka s političkim predstavnicima Albanaca s juga Srbije, za DW izjavio da bi isti standardi trebalo vrijediti i za Srbe na Kosovu, i za Albance na jugu Srbije. Zato, kaže, podržava inicijativu da se i ta tema nađe u dijalogu Srbije i Kosova u kojem posreduje Europska unija.

Nedavno je i zastupnik iz Bujanovca Shaip Kamberi uputio Skupštini Srbije nacrt rezolucije o položaju Albanaca na jugu Srbije kojom predlaže da to pitanje bude dio dijaloga Beograda i Prištine. Na internetskoj stranici Ureda za KiM Vlade Srbije uslijedila je oštra reakcija: „Pokušaji da se dijalog iskoristi kako bi se narušili mir i stabilnost i odlična suradnja institucija Srbije i predstavnika nacionalnih manjina ostat će neuspješni kao i do sada."

Enkel Rexhepi zaključuje ovako: „Ovaj albanski narod u Preševskoj dolini je svaki dan diskriminiran.(…) I ako usporedimo Srbe na Kosovu i Albance u Preševskoj dolini, vidimo da postoji vrlo veliki disbalans, jer su Srbi na Kosovu privilegirani."