Dugo čekanje na novi bubreg
22. lipnja 2025
„Do kraja života, nadam se!" – vedro kaže Bettina Lange iz Brieselanga u Brandenburgu, uvjerena da će joj bubreg i dalje raditi. Nije njezin vlastiti, nego njezina supruga. On joj je početkom 2009. darovao jedan od svoja dva bubrega. Lange je tada imala 52 godine, desetljećima je bolovala od bolesti bubrega i već je bila dulje vrijeme na dijalizi. „Na dijalizi mi nije bilo dobro, ponekad jako loše", kaže.
Kod dijalize se krv većini pacijenata izvan tijela pročišćava od štetnih tvari jer bubrezi više ne funkcioniraju. Ta je metoda prvi put uspješno primijenjena u Nizozemskoj prije gotovo 80 godina. U Njemačkoj se danas do 100.000 osoba trajno podvrgava toj proceduri. To obično znači tri puta tjedno, po nekoliko sati, pod liječničkim nadzorom, prikopčan na uređaj. Samo tako je moguće preživjeti.
Ali ta terapija ne zamjenjuje potpuno funkciju vlastitih bubrega pa se zdravstveno stanje pacijenata polako pogoršava. Jedini pravi izlaz: transplantacija tuđeg bubrega. U Njemačkoj je upravo bubreg organ koji se najviše traži.
Početni (ne)uspjesi
Dana 17. lipnja 1950. u maloj američkoj bolnici u predgrađu Chicaga prvi je put u svijetu uspješno presađen bubreg s čovjeka na čovjeka. Kirurg Richard H. Lawler ugradio je organ preminule osobe jednoj 44-godišnjoj pacijentici. Operacija je trajala 45 minuta. Bubreg je isprva radio, ali je nakon deset mjeseci morao biti odstranjen jer ga je tijelo odbacilo. Lawler više nikada nije izveo takav zahvat. „Htio sam samo napraviti prvi korak", rekao je kasnije, ali mnogi drugi liječnici su nastavili usavršavati metodu transplantacije.
U Njemačkoj je prva takva operacija izvedena 1963. u Zapadnom Berlinu: Wilhelm Brosig i Reinhold Nagel presadili su bubreg 21-godišnjoj pacijentici. Niti to nije bio uspjeh: umrla je samo nekoliko dana kasnije. No samo šest mjeseci kasnije, isti urolozi postigli su prvi dugotrajan uspjeh – 25-godišnjakinja je primila bubreg svoje majke. U DDR-u su transplantacije započele 1966. Do danas je u Njemačkoj presađeno oko 100.000 bubrega.
Postoji mogućnost da zdrava osoba – partner, rođak ili netko tko je emocionalno blizak – dobrovoljno daruje bubreg. Tako je bilo i s Bettinom Lange. Ili s njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom, koji je 2010. dao bubreg svojoj supruzi Elke Büdenbender.
Umjesto jednog, onda dva bolesnika
Lange i njezin suprug godinu dana su se pripremali za operaciju. Nju se prethodno moralo liječiti kako bi organ odgovarao njezinim tjelesnim vrijednostima. „Nakon operacije imate dvije kronično bolesne osobe“, kaže danas 68-godišnjakinja. Zajedno redovito odlaze na liječničke kontrole.
Primatelji moraju uzimati snažne lijekove koji potiskuju imunološki sustav, kako organizam ne bi odbacio bubreg. To povećava rizik od infekcija. Moraju paziti i na prehranu – primjerice, izbjegavati pljesnive sireve ili određene citruse.
Mnogi zdravi darivatelji mogu, unatoč redovitim kontrolama, ubrzo nakon transplantacije nastaviti sa svojim životom. Prema podacima Njemačkog instituta za javno zdravstvo (BIÖG), ostaje im oko 70 posto izvorne bubrežne funkcije, što je dovoljno za normalan život.
Većina pacijenata na dijalizi ipak ovisi o bubrezima preminulih osoba. Od 2.075 presađenih bubrega u Njemačkoj 2024. godine, prema podacima Njemačke zaklade za transplantaciju organa (DSO), otprilike trećina bila je iz živih darivatelja, dok su preostala 1.433 došla od umrlih.
Njemačka na dnu
Guido Lambrecht iz Chemnitza danas živi s trećim presađenim bubregom. „Prvi mi je trajao osam godina, drugi pet i pol. Od 2018. živim s trećim“, kaže 57-godišnjak. Već kao tinejdžeru dijagnosticirana mu je kronična bubrežna insuficijencija. Sa 22 godine počeo je s dijalizom. „Nikad nisam dijalizu doživljavao kao teret, nego kao nužnost. Ako to tako prihvatite, možete s time živjeti i nastaviti dalje."
Prva transplantacija bila je u njegovoj 24. godini, u Berlin-Friedrichshainu. Kad se nakon operacije pokazalo da bubreg funkcionira, obuzeli su ga, kaže, „nevjerojatni osjećaji sreće“. „To je stvarno nešto nevjerojatno: odjednom postanete zdrav. Tako je bilo i 2018." Ali nakon što su prva dva organa otkazala, morao je ponovno na dijalizu.
U Njemačkoj je spremnost na darivanje organa već desetljećima niska. U 2024. godini, prema podacima DSO-a, zabilježeno je 953 preminulih darivatelja, kojima su uzeta 2.855 organa – među njima 1.391 bubreg. S 11,4 darivatelja na milijun stanovnika, Njemačka se nalazi među zemljama s najnižim stopama u Europi. U Portugalu je ta stopa triput viša, a u Španjolskoj još i veća.
Na tisuće ih čeka
Organi se raspodjeljuju prema točno definiranim medicinskim kriterijima preko posredničke mreže Eurotransplant, kojoj pripada osam europskih zemalja. Njemačka odatle zaprima više organa nego što ih sama šalje.
Krajem 2024. na listi čekanja za novi bubreg bilo je gotovo 6.400 pacijenata koji su medicinski bili sposobni za transplantaciju. Neki liječnici procjenjuju da stvarna potreba iznosi i do 30.000 ljudi.
Čekanje između početka dijalize i transplantacije često je dugo. Kod pacijenata između 18 i 64 godine traje u prosjeku oko sedam godina, prema istraživanju Sveučilišne bolnice u Kielu iz 2024. godine. Bolesna djeca, kojima trebaju bubrezi mladih darivatelja, imaju prednost i dolaze na red brže. Isto vrijedi za starije od 65 godina, jer kroz program „stari za starog" mogu primiti organ osobe slične dobi. Budući da više starijih osoba umire, ponuda je tu veća, no ti organi imaju kraći vijek trajanja.
Ne žele niti mrtvi
Jedan od glavnih razloga dugih lista čekanja je stalni nedostatak darivatelja. Prema sadašnjem zakonu, u Njemačkoj je dopuštena transplantacija samo ako postoji izričita suglasnost. U politici i društvu sve više raste potpora za uvođenje tzv. sustava pretpostavljene suglasnosti – prema kojem bi svi bili darivatelji osim ako to izričito ne odbiju.
Takav sustav godinama je postojao u DDR-u – i nastavio se u istočnonjemačkim bolnicama i nakon ujedinjenja, sve dok ga jedinstveno zakonodavstvo nije ukinulo.
Guido Lambrecht prvu je transplantaciju 1992. dobio po tadašnjim pravilima – čekao je dvije godine. Za drugu je čekao već pet i pol godina, a za treću sedam. „Zanimljivo je“, kaže, „uvijek sam pogodio vrijeme čekanja kakav je bio prosjek u to doba." Ali se ipak nada da mu neće trebati i četvrti.