Dietrich Bonhoeffer: Otpor totalitarizmu je dužnost kršćana

Tada je evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer već dvije godine, bez suđenja i presude, bio zatvoren u koncentracijskom logoru Flossenbürg, gdje je bio vjerska i moralna podrška logorašima.  A onda su 9. travnja 1945., kad je već baš svima u nacističkom carstvu bilo jasno da je rat izgubljen, po njega u baraku došli SS-ovci i odveli ga na likvidaciju. Kako se vjeruje, njegova posljednja rečenica prije nego što je obješen je bila: "Ovo je kraj, a za mene početak života."

Dietrich Bonhoeffer je rođen 1906. u tada njemačkom, danas poljskom Wroclawu u imućnoj i obrazovanoj evangeličkoj obitelji. Godinu dana prije svojih vršnjaka je položio maturu, a makar su mu sva vrata bila otvorena, odlučio je studirati teologiju. No odlučujuće za njegovo shvaćanje vjere je bio njegov boravak u Sjedinjenim Državama 1930. gdje je upoznao i afroameričke aktiviste za ljudska prava.

Odgovornost i za druge

„Bonhoeffer je bio uvjeren kako kršćani nisu odgovorni samo za sebe, već i za druge i za svijet. Živimo u odnosima s drugima i snosimo odgovornost u tim odnosima, prije svega za slabije", objašnjava u razgovoru za DW prvi predsjednik njemačkog odjela Međunarodnog Bonhoeffer društva (IBG) profesor Florian Höhne.

Vrativši se u Njemačku, Bonhoeffer je morao gledati ne samo uspon nacista, nego i kako se Crkva i mnogi njeni dušobrižnici brzo priključuju Hitleru i zaklinju mu se na vjernost. Utočište pronalazi u pokretu Ispovjedna Crkva, koji je nastao 1934. kao čin otpora nacističkoj ideologiji, a među tim protestantskim vjernicima sličnog uvjerenja brzo postaje vodeća ličnost.

No s vremenom shvaća kako molitva i propovijedi nisu dovoljni: već zbog svog poznavanja jezika 1939. postaje suradnik njemačke vojne protuobavještajne službe, ali u stvari je suradnik pokreta otpora. „On nije sudjelovao u nekom od atentata, ali je znao za sve pokušaje pobune protiv Hitlera“, kaže nam Höhne.

Previše poznat i za naciste

U pokretu otpora je evangelički teolog imao dvije zadaće: „Trebao je iskoristiti svoje kontakte s kršćanskim crkvama i vjerskim zajednicama u inozemstvu kako bi razmijenio informacije, tako da i saveznici saznaju za te planove prevrata. Također, trebao je pregovarati o opcijama za vrijeme nakon rušenja Hitlera kako bi dobio signal od saveznika da odobravaju te planove prevrata i da ne ustraju u ratu, već da su otvoreni za pregovore o miru", objašnjava Höhne.

Njegova druga zadaća bila je "biti svojevrsna duševna pomoć svojim suurotnicima i savjetovati ih u moralnim dilemama". Jer danas se mnogima može činiti nerazumljivim što je jedna od moralnih dilema tadašnjih njemačkih časnika bila zakletva koju su na Bibliju polagali za „vječitu vjernost“ Adolfu Hitleru.

Ipak, njegova djelatnost nije mogla dugo proći nezapaženo: 5. travnja 1943. ga je pokupio Gestapo, ali on je i u zatvoru i u logoru neumorno nastavio pisati svoja iskustva s vjerom. Od toga su očuvani samo fragmenti, ali i oni rječito govore o njegovom uvjerenju: "Nečinjenje i pasivno promatranje nisu kršćanski stavovi. Kršćane ne upućuju samo iskustva na vlastitom tijelu, već i iskustva na tijelu braće, zbog kojih je Krist patio, na djelovanje i suosjećanje."

Nakon rata se i Crkva u Njemačkoj morala suočiti s odgovornošću za suradnju sa zločincima tako da je upravo u djelima Dietricha Bonhoeffera i njegovoj osobnoj hrabrosti brzo nađen pravi odgovor totalitarizmu. Po njegovom životu je snimljen i film, njegova djela su prevedena na brojne jezike i svugdje su bila rado čitana.

Degeneracija ideje Bonhoeffera

Ali u tumačenju njegovih ideja se isto tako pojavilo čudno zastranjivanje. Dok se po njegovom životu i djelovanju njegova poruka jedino može razumjeti kao zalaganje za socijalnu pravednost i kršćansku odgovornost, desničarski konzervativni krugovi i kršćanski nacionalisti, osobito u SAD-u, iz njegovog djela jedino izvlače dužnost otpora državnim institucijama – kako oni shvaćaju, svake države. Jer po njima, nacija kojoj pripadaju je „od Boga izabrana“, a nasuprot toj vjerskoj zajednici stoji nekakva Deep State, tajnovita državna uprava koja želi upravljati svime.

Zbog toga djeluje zastrašujuće da Bonhoeffera i takvo tumačenje njegovih misli veličaju i mnoge pristaše Donalda Trumpa, a njegov otpor Hitleru izjednačuju svojem protivljenju pobačaju, homoseksualnosti ili čak cijepljenju protiv korone.

Za teologe iz SAD-a i Njemačke, baš kao i za potomke Bonhoeffera i Međunarodno Bonhoefferovo društvo (IBG), je upravo zastrašujuća takva degeneracija misli i djela Bonhoeffera. U otvorenom pismu Društva iz listopada 2024. godine se ukazuje da njegov život i djelo „sve više koriste kršćanski nacionalisti kako bi legitimirali političko nasilje“. Točno je da se Bonhoeffer bavio pitanjem trenutka u životu kad neposlušnost postaje dužnost nekog vjernika, ali njegov otpor usmjeren je protiv totalitarnog režima, a ne protiv bilo kakve državne institucije.

„Veliki" moral je predaleko

"Bonhoeffer je bio kršćanski pacifist koji je tek nakon intenzivnog preispitivanja razmatrao mogućnost nasilja. No, njegovo razmišljanje bilo je obilježeno potragom za mirom i pitanjem što kršćane povezuje bez obzira na nacionalne granice", naglašava Höhne. "Njegovo angažiranje odnosilo se na slabe i obespravljene. To je pristup koji je u suprotnosti s onim što danas vidimo od zagovornika takvog kršćanskog nacionalizma."

Bonhoeffer je inspiracija mnogima, ne samo u Evangeličkoj crkvi. No detaljna analiza njegovih djela je složena i otvorena za različita tumačenja, pogotovo jer su od njegovih posljednjih misli ostali samo fragmenti.

Za profesora Höhnea glavna ostavština Bonhoeffera je njegovo razumijevanje odgovornosti „koje nas uči da ne težimo apstraktnom, apsolutnom moralu, već da učinimo relativno najbolje - ono što je u određenoj situaciji nužno“. Također, od njega se može mnogo naučiti o odgovornosti prema slabijima – baš bi to trebali proučiti pristaše nekakvog totalitarizma u ime kršćanske vjere.