Dan otpora Roma: otpor od nacističkog doba do danas

„Ako dođu, povući ćemo i nekoliko njih sa sobom." Preživjeli Mano Höllenreiner opisuje kako su se 1944. godine njegov otac, njegovi stričevi i drugi Sinti i Romi udružili u borbi na život i smrt protiv SS-a. Godinu dana ranije deportirani su iz München  u logor smrti Auschwitz.

On je tada imao samo deset godina. O muškarcima iz svoje obitelji kaže: „Bili su u vojsci, nisu se bojali." Zajedno su se usprotivili transportu u plinske komore u koncentracijskom logoru smrti Auschwitz-Birkenau, kako su kasnije izvještavali preživjeli.

Auschwitz 1944: otpor u nepodnošljivim uvjetima

Muškarci organiziraju otpor u dijelu logora B II e u Auschwitz-Birkenauu. Tamo su oni i njihove obitelji u takozvanom „ciganskom logoru" patili od gladi, žeđi, bolesti, brutalnog nasilja i neizdržive higijenske situacije. Djeca su umirala prva.

U logoru su svi gledali plamenove iz dimnjaka krematorija i osjećali užasan miris kada se spaljuju ljudi nakon što su ubijeni u plinskim komorama.

Nakon upozorenja na veliku akciju SS-a, kako su kasnije ispričali preživjeli, zatvorenici se naoružavaju kamenjem, štapovima, lopatama i svime što su mogli prokrijumčariti u barake s prisilnog rada. Zabarikadirali su se spremni za borbu, odbijajući izaći.

Manov rođak Hugo Höllenreiner (1933. – 2015.) kasnije je autorici Anji Tuckermann ispričao: „SS je mislio da će, ako uđu, možda ubiti nekoliko ljudi, ali da će naši također ubiti nekoliko njih." Stražari su se na kraju povukli, sjeća se Höllenreiner: „Već kao dijete si shvaćao: sad su i oni uvidjeli da se ljudi ovaj put bore i da će i neki od njih nastradati. Neće nas tek tako, bez otpora, poslati u plinske komore."

„Žene su najhrabriji borci"

Mnogi radno sposobni zatvorenici i bivši vojnici Wehrmachta sa svojim obiteljima bili su prebačeni u druge koncentracijske logore. Tako i rođaci Hugo i Mano Höllenreiner s roditeljima, braćom i sestrama izbjegli smrt u Auschwitzu.

Oko 4.300 preostalih zatvorenika – djeca, majke, stari i bolesni – u noći između 2. i 3. kolovoza 1944. prisilno je ukrcano na kamione. Opirali su se svom snagom, ispričao je jedan poljski zatvorenik: „Žene su najhrabrije – mlađe su i jače – i brane svoju djecu."

Ali SS-ovci su brutalno izvlačili djecu za noge i udarali starce. Još iste noći, prema priči svjedoka, crni dim se nadvio nad logorom.

Sinti i Romi se zajedno bore za opstanak

Otpor Sinta i Roma u Auschwitzu do danas nije ozbiljno istražen, kaže Karola Fings za DW. Dugo vremena to nikoga nije zanimalo. Povjesničarka iz Istraživačkog centra za anticiganizam na sveučilištu u Heidelbergu je urednica Enciklopedije nacističkog genocida nad Sintima i Romima u Europi. Cilj je da se postojeće znanje učini dostupnim javnosti putem interneta.

Izvještaji preživjelih i jednog poljskog zatvorenika ne mogu se precizno datirati, kaže Fings. Međutim, oni pokazuju borbu za opstanak i zajedničko traženje strategija: „Kako možemo odavde izaći živi, kako možemo zaštititi svoje voljene?" S obzirom na užase u Birkenauu, divno je kako su ljudi pokušali preživjeti solidarnim otporom.

Pisma Hitleru – žene prosvjeduju u Berlinu

Obitelji Sinta i Roma u Auschwitzu nisu bile podijeljene na muške i ženske blokove kao drugi zatvorenici. To je povezano s njihovim ranijim otporom progonu, analizira Fings: kada bi se romske obitelji razdvajale, pružale bi snažan otpor.

Još 1938. godine, kada je nekoliko stotina muškaraca deportirano u koncentracijske logore, prosvjedovale su prvenstveno žene: „Supruge, majke, sestre, kćerke putovale su u Berlin, zauzimale se za oslobađanje njihovih muškaraca. Često su bile spremne prihvatiti rizik da i same budu odvedene u logor, jer su bile toliko neposlušne."

Angažirani su odvjetnici i slala su se prosvjedna pisma svim institucijama – od kriminalističke policije do diktatora Adolfa Hitlera.

Poslije nacističkog doba: otpor se nastavlja

Nakon Drugog svjetskog rata rasni progon i genocid nad Sintima i Romima u Njemačkoj su poricani. Počinitelji su nastavljali karijere i maltretirali pripadnike manjine – u policiji, kao vještaci u postupcima za odštetu. „Za preživjele je to bila užasna borba", kaže povjesničarka Fings. Ipak, otpor se organizirao.

Heinz Strauß je preživio Auschwitz i izgubio brojne članove obitelji. Iz straha je radio sve da ne bude prepoznat kao Sinti, kaže njegov sin Daniel. Romski jezik djeca nisu smjela govoriti u javnosti. Ali on i dva brata su se kasnije angažirali u pokretu za građanska prava. S uspjehom, kaže Daniel Strauß: „Postigli smo priznanje kao nacionalna manjina, postigli smo priznanje genocida." Daniel je danas na čelu Udruženja njemačkih Sinta i Roma u saveznoj pokrajini Baden- Württemberg.

Povodom Dana otpora Roma udruženje poziva prije svega mlade ljude. Taj dan je važan za Sinte i Rome, kaže Daniel Strauß: „Slavimo preživljavanje, otpor."

U koalicijskom sporazumu nova njemačka vlada se obvezuje na borbu protiv antisemitizma i zaštitu židovskog života. Sinti i Romi se ne spominju, niti borba protiv anticiganizma.

Romska aktivistica Renata Conkova priča da u Njemačkoj doživljava ono što istraživanja već godinama potvrđuju: unatoč napretku i političkim obećanjima, pripadnici manjine su i dalje diskriminirani – u vrtićima, školama, od strane institucija, pri traženju stana, na radnom mjestu.

Ona je zabrinuta zbog desničarskih i rasističkih tendencija u Njemačkoj i  podsjeća na vrijeme progona: „Ne živimo više u četrdesetim godinama. Imamo svoj ponos, svoju kulturu, tradicije. Nećemo više dozvoliti da nas ubijaju ili šalju u plinske komore. Borit ćemo se."

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku