Dan neovisnosti BiH: je li moglo biti drugačije?

„1. ožujka je bio naša sudbina i neumjesno je, pa i grešno pitanje je li išta moglo biti drugačije. Mi ne bismo bili ono što jesmo da smo tada, u ime sumnjive sigurnosti, izabrali podčinjavanje“ – riječi su prvog predsjednika Predsjedništva neovisne Republike Bosne i Hercegovine (BiH) Alije Izetbegovića. „Podčinjavanje“ je tada značilo ostanak u tzv. „krnjoj“ Jugoslaviji, kako su mnogi zvali ostatke bivše SFRJ, nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile neovisnost.

Desetljećima poslije u BiH državi s dva entiteta i tri konstitutivna naroda nije mali broj onih koji se ipak pitaju je li moglo biti drugačije. Za razliku od većine Bošnjaka i Hrvata, većina Srba uglavnom smatra da je trebalo ostati u Jugoslaviji, makar ona bila „skraćena“ ili „krnja“, kako su ju tada zvali. Mišljenja sugovornika DW-a o tome su podijeljena.

Stjepan Kljujić o podršci za referendum

Bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i ratni član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić, inače kritičar Alije Izetbegovića, kaže da je 1. ožujka jedan od najznačajnijih datuma u modernoj povijesti BiH. On nema dilema oko odgovornosti za raspad SFRJ – što je i dovelo do bosanskog referenduma – a za raspad Jugoslavije optužuje nekadašnje srbijansko rukovodstvo.

„Raspad Jugoslavije započeo je na 14. kongresu Saveza komunista SFRJ 1991. godine, kada je Slobodan Milošević napravio belaj, a Slovenci i Hrvati su odmah odlučili otići. Milošević se tada suprotstavio svim slovenskim prijedlozima za modificiranje Saveza komunista Jugoslavije i bivše SFRJ. U BiH je došlo do diferencijacije, pa je Međunarodna zajednica preko Badinterove komisije (Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji) predložila izjašnjavanje stanovništva o budućnosti BiH", kaže Kljujić.

Da nije bilo SDS-a...

Na referendumu, koji je održan 1992. godine, 64 posto građana izjasnilo se za „suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i svih drugih naroda koji u njoj žive".

Kljujić kaže da bi, da nije bilo blokada Srpske demokratske stranke (SDS), 80 posto stanovništva bilo za neovisnu BiH. „Mnogi Srbi iz urbanih sredina bili su za neovisnost BiH", kaže Kljujić. On podsjeća da je referendumu prethodio veliki otpor, čak i od strane tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana „zbog dogovora s Miloševićem u Karađorđevu o podjeli Bosne". „Ali je referendum podržala Katolička crkva nakon mog susreta s kardinalom Kuharićem, tako da su se Hrvati u BiH 1992. godine masovno odazvali pozivu na referendum“, kaže Kljujić.

„Krnja Jugoslavija“ – propuštena mogućnost?

Srpski političar, doktor pravnih znanosti Petar Kunić podsjeća da je Slobodan Milošević ponudio tadašnjim političarima iz BiH Adilu Zulfikarpašiću i Muhamedu Filipoviću model „skraćene Jugoslavije" u čijem bi se sastavu našle Srbija, BiH, Crna Gora i, eventualno, Makedonija. Sugovornik DW-a kaže da su Zulfikarpašić i Filipović ovaj prijedlog prihvatili, ali je on odbijen od strane Alije Izetbegovića, nakon intervencije tadašnjeg američkog veleposlanika Warrena Zimmermanna. „To je bio jedan od razloga za mnoge negativne događaje koji su potom uslijedili", smatra Kunić.

Situacija je bila veoma kompleksna, jer Hrvati u BiH nisu bili spremni prihvatiti bilo kakav model Jugoslavije. Priznaje to i Kunić, dodajući da su bosanski Hrvati bili orijentirani prema Hrvatskoj, koja je tada već proglasila neovisnost. „Možda je postojala neka šansa za autonomiju bosanskih Hrvata u okviru te 'skraćene Jugoslavije', ali taj model nikada nije bio na stolu", kaže Kunić.

Tuđman i Milošević odbili sve bosanske prijedloge

Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike BiH i jedan od bosanskih pregovarača u Daytonu, podsjeća da su uoči referenduma bh. dužnosnici predlagali niz inicijativa za očuvanje Jugoslavije, uključujući konfederalna rješenja. „Inicirao sam prijedlog, koji je postao osnova za platformu Alije Izetbegovića i makedonskog predsjednika Kire Gligorova za očuvanje Jugoslavije kao konfederacije, ali su Milošević i Tuđman to odbili“, kaže Lazović. Tada se pristupilo organizaciji referenduma, na kojem su se građani u velikom postotku opredijelili za neovisnu državu BiH.

„Referendum kao demokratski čin nije bio okidač za rat, jer je rat već ranije zahvatio područja u Hrvatskoj, ali i dijelove BiH i to prije referenduma. Sjetite se napada JNA na selo Ravno 1991. godine“, podsjeća Lazović, naglašavajući da sudbina rata ili mira nikada nije ovisila o BiH. „O tome se odlučivalo na relaciji Beograd-Zagreb", kaže sugovornik DW-a.

Lazović: „Skraćena Jugoslavija nije bila opcija“

Napominje da je BiH platila najveću cijenu, ali je danas neovisna država i članica Ujedinjenih naroda. „A što se tiče SFRJ, žao mi je što nije očuvana, jer je to bio dobar projekt za sve narode koji su u njoj živjeli, a posebno za Srbe, jer je srpski narod samo u Jugoslaviji mogao živjeti u jednoj državi“, kaže Lazović.

To je, kako ističe, govorio i zastupnicima SDS-a u Skupštini Republike BiH. „Ali Milošević je htio samo 'Veliku Srbiju', za što je stekao sljedbenike i u Hrvatskoj i u BiH", kaže Lazović. „Skraćena Jugoslavija“ za njega nije bila opcija, jer je umjesto cijele Republike Hrvatske trebala uključiti njene okupirane dijelove – tzv. Kninsku Krajinu i zapadnu Slavoniju.

1. ožujka 1992. godine bio je prijelomni trenutak u modernoj povijesti BiH. Referendum za neovisnost je označio kraj jedne epohe i početak nove, uz sve izazove koji su uslijedili – od očuvanja neovisne BiH do Daytonskog preustroja države.