Itzel: Šokirana sam nasiljem nad studentima u Srbiji

Tijekom ovotjednog posjeta srpskih studentica i studenata EU institucijama, u Bruxellesu je u srijedu (14.5.) u Kući europske povijesti održana tribina na kojoj su oni govorili o trenutačnoj situaciji u svojoj zemlji te o svojoj, kako je nazivaju, borbi za „bolju i pravedniju Srbiju". Mladi trkači su odgovarali i na pitanja posjetitelja tribine o tome s kakvim se problemima suočavaju i kako se dalje namjeravaju zalagati za ispunjavanje njihovih zahtjeva. Srpski studenti su tom prilikom prikazali i neke od najbrutalnijih scena napada na demonstrante u blokadama proteklih mjeseci, poput gaženja studentica i studenata automobilima. Domaćica tribine je bila Constanze Itzel, direktorica Europske kuće povijesti. Nakon izlaganja studenata s njemačkom povjesničarkom umjetnosti, koja od 2017. vodi briselski muzej posvećen europskoj povijesti, razgovarali smo o značaju angažmana civilnog društva u europskim demokracijama.

DW: Gospođo Itzel, Vi ste danas ugostili predstavnike studentskog pokreta iz Srbije. Što znate o njima, odnosno o protestu koji organiziraju već pola godine?

Itzel: Još sam impresionirana onim što sam čula, ovi mladi ljudi su me jako dirnuli, mladi koji su trčali sve do Bruxellesa kako bi se borili za demokraciju, transparentnost, za njihova prava i za slobodu izražavanja mišljenja.

Što su Vam oni rekli o cilju svoje borbe? Za što se oni točno bore?

Mladi iz Srbije su nam ispričali da se bore za svoju budućnost. A baš u našem muzeju ovdje u Bruxellesu mi tematiziramo brojne pokrete mladih ljudi u posljednja dva stoljeća. Radi se o pokretima koji su promijenili tijek europske povijesti.

O kakvim se pokretima radilo?

To nisu bili samo studentski pokreti. U načelu se radi o pokretima civilnog društva koji su utjecali na razvoj europske povijesti. U muzeju tako prikazujemo i revoluciju 1848., borbu za demokraciju i ljudska prava koja se vodila u raznim zemljama, bavimo se i pokretom sufražetkinja, odnosno borbom žena za pravom glasa, i naravno studentskim pokretom 1968. Posebno važnu ulogu u našem muzeju ima naravno 1989. godina, odnosno mirne revolucije u većini zemalja, s iznimkom Rumunjske.

Koliko je u ovim današnjem vremenima, u kojima jačaju autoritarne tendencije, pa i u samom EU-u, važan taj angažman civilnog društva, u ovcom slučaju mladih u Srbiji?

Ono što mi možemo pokazati u okviru naših izložbi su ljudi koji čine Europu. Ne postoji nikakva unaprijed definirana Europa, Europa raste i nastaje kroz ideje ili vizije koje ljudi imaju o njoj. To je primjerice bio pokret otpora u Drugom svjetskom ratu. Potrebne su nam dakle ideje, potreban nam je angažman, u ovom slučaju kod srpskih studenata vidimo da je taj angažman i fizičke naravi, oni se u tome čak angažiraju i koristeći vlastita tijela, svoja srca i svoj razum, sve za Europu. I divno je kada to stiže od strane civilnog društva, a utjecaj takvih pokreta na europsku povijest možete razgledati i u našem muzeju.

Studentice i studenti u Srbiji kažu da se bore protiv korupcije, nepravde, za slobodu i demokraciju. Na tribini u Vašem muzeju u Bruxellesu su prikazali i snimke nasilja nad mirnim demonstrantima tijekom blokada u Srbiji. Na primjer gaženje studenata automobilima, što je srpsko pravosuđe kategoriziralo kao pokušaj ubojstva. Kako ste se osjećali dok ste gledali te scene?

To je naravno bilo ekstremno šokantno. Ono što vidimo i što smo mogli danas čuti od studentica i studenata je da se tu radi o temeljnim ljudskim pravima. Radi se o pravu na život, o pravu na slobodno izražavanje mišljenja, pravu da se može čuti što oni kažu, tu se radi o slobodi medija. Mi smo upravo vidjeli kako se ljudske živote dovodilo u opasnost, to je neprihvatljivo. Ja sam još uvijek šokirana onim što smo upravo vidjeli.

I što mislite o njihovom angažmanu za, kako oni to kažu, bolju i pravedniju Srbiju, s obzirom na opasnosti i pritiske kojima su izloženi?

Mi im se jako divimo zbog hrabrosti koju pokazuju studenti. Oni doslovno preuzimaju odgovornost za svoju budućnost. A to čine i kada idu na fakultet, ali i kada kažu kako oni zamišljaju Europu budućnosti, odnosno budućnost svoje zemlje. Jako sam impresionirana time, nedostaju mi riječi da opišem koliko su hrabri. Ti studenti nam osim toga daju i nadu, oni pokazuju da se za prava treba i mora boriti.

Rudi Dutschke, vođa studentskog pokreta u Njemačkoj 1968. govorio je o „dugom maršu kroz institucije" čime je, pojednostavljeno govoreći htio poručiti da se radikalne promjene u vlasti i institucijama može provesti samo ako se postane dijelom vlasti. Znači li to da studenti ili aktivisti moraju nužno postati akteri na političkoj sceni, na primjer izaći na izbore? Ili se za svoje ciljeve mogu boriti i na drugačiji način?

Postoje razna demokratska sredstva za postizanje određenih političkih ciljeva. Vidimo da se stalno formiraju neke nove stranke. Neke od njih nastaju na temeljima pokreta civilnog društva, ili se radi o akterima civilnog društva koji ulaze u neke stranke ili institucije. U Njemačkoj smo imali brojne takve primjere, poput Joschke Fischera. Ali to nije jedina mogućnost. Postoje i brojne druge opcije za aktivno bavljenje politikom. Ovdje (kod studenata iz Srbije, nap. red.) vidimo jedan oblik protesta koji će, nadam se, biti uspješan. Jedno ne isključuje drugo.

S Constanze Itzel je razgovarao Srećko Matić.